Donald Tramp negdje još uvijek tuguje za Nobelovom nagradom, ali skriva suze, dok oni koji su dobili slave, a među njima je i naše gore list dobitnik nagrade za fiziku John Martinis, koji je s još drugom dvojicom američkih znanstvenika dobitnik Nobelove nagrade za fiziku 2025. za “otkriće makroskopskog kvantno-mehaničkog tuneliranja i kvantizacije energije u električnom krugu”.
John Martinis korijene vuče s Komiže, a stanovnici tog grada s Visa odmah su se pohvalili na svojoj Facebook stranici “Volim Komižu” da je – dobitnik Nobelove nagrade za fiziku John Matthew Martinis sin Ive i unuk Matta s Komiže-. Tako se Hrvati mogu dičiti sa čak četiri Nobelovca, a to su osim Martinisa još i Ivo Andrić, Lavoslav Ružička i Vladimir Prelog.
U ovom serijalu predstavim ćemo svu četvoricu naših Nobelovaca, a započet ćemo sa prvim i najstarijim Lavoslavom Ružičkom.
Životni put velikana znanosti započeo je 1887. u Vukovaru, koji je u to vrijeme bio dijelom Austro-Ugarske. Kako se navodi u njegovoj biografiji na portalu Povijest.hr u onodobnim matičnim knjigama grada na Dunavu, kao krsno mu ime stoji “Leopold”, budući da je ponikao u obitelji čeških korijena. – Po doseljenju na ove prostore, pradjed po očevoj strani u prezimenu je “izgubio” kružić, postavši od Růžičke Ružička, a mnogo godina kasnije, u inozemstvu, kemičar će “izgubiti” obje kvačice te se potpisivati kao Ružička. Ime Lavoslav je pak nemušto kroatizirana inačica Leopolda, koju je skovao znanstvenikov otac Stjepan Ružička. Unatoč češkim genima, Stjepan je slovio za vatrena hrvatskog domoljuba. Radilo se o jednom od najpoznatijih bačvara u kraju, a njegov brak s Amalijom, Hrvaticom njemačkih korijena, bio je vrlo sretan. Premda je završio tek dva razreda pučke škole, sinovima je odredio neki drugačiji, bolji put – godinama je stavljao novac nastranu za njihovo obrazovanje-.
Ružička je najveći dio svojeg života bio je vezan za Zürich, gdje je od 1929. do 1957. bio profesor na ETH-u, jednom je od najprestižnijih i najuglednijih sveučilišta u čitavom svijetu, koje je pohađao i slavni Albert Einstein.
Kada je 1912. Staudinger postao profesor Savezne tehničke visoke škole (Eidgenössische Technische Hochschule, ETH) u Zürichu, s njim je u Zürich došao i Ružička, gdje je 1917. dobio švicarsko državljanstvo, godinu kasnije postao docent te potom i titularni profesor. Tijekom dvadesetih radio je još i u Ženevi te je jedno vrijeme bio profesor organske kemije na Sveučilištu u Utrechtu da bi 1929. postao profesor i predstojnik Laboratorija za organsku kemiju na ETH-u. Na povratak u Zürich privukle su ga mogućnosti koje je pružala švicarska kemijska, osobito farmaceutska industrija i industrija mirisa, s kojima je dugo godina uspješno surađivao. Ružička je dobio ponudu i za profesuru u Zagrebu, no otklonio ju je zbog nedostatnih sredstava za istraživački rad na Zagrebačkom sveučilištu. Njegov je laboratorij u Švicarskoj bio vodeći na polju organske kemije, a među 582 objavljena rada tijekom znanstvene karijere spadaju i oni o sintetskim hormonima, vitaminima i mirisima.
Bista Lavoslava Ružičke u osijeku
Već kao Staudingerov suradnik Ružička je riješio strukturu piretrina, insekticida dobivenog iz dalmatinskoga buhača. Nakon uspješne sinteze i određivanja strukture muskona i cibetona, važnih u industriji mirisa, bavio se pripravom makrocikličkih spojeva s velikim brojem ugljikovih atoma u prstenu. Znanstveni radovi na strukturi terpena i politerpena, a na temelju izoprenskoga pravila, doveli su ga do istraživanja steroida. Godine 1933–34. riješio je sintezu i strukturu muškoga spolnog hormona androsterona.
Za svoja istraživanja polimetilena i viših terpena dobio je 1939. s njemačkim kemičarom Adolfom Butenandtom Nobelovu nagradu za kemiju. Zbog ratnih prilika Ružička nije otišao na dodjelu Nobelove nagrade u Stockholm, nego mu je u siječnju 1940. nagradu predao švedski veleposlanik na posebnoj svečanosti u ETH-u. Tim je povodom na poziv Hrvatskoga kemijskoga društva došao u Zagreb, gdje je u ožujku 1940. održao predavanje pod naslovom “Od dalmatinskog buhača do seksualnih hormona”. Predavanje je održano u Radničkom domu na Trgu Kralja Petra Krešimira, pred dupke punom dvoranom. Novine su o predavanju izvještavale kao o najvećoj kulturnoj priredbi koja je ikad održana u Zagrebu, a Ružička je izabran za počasnog člana JAZU-a te počasnog građanina Vukovara.
Ružička je svojim istraživanjima revolucionarizirao industriju parfema koja je počela primjenjivati njegove sintetičke spojeve mošusa, a farmaceutska industrija upotrebljavala je sintetske spojeve vitamina. Uz Nobelovu nagradu, Lavoslav Ružička bio je nositelj osam počasnih doktorata te član 18 znanstvenih akademija.
Osim što je živio za kemiju, Ružička je bio je strastveni sakupljač slika, pogotovo nizozemskih majstora, čija je djela kupovao novcem zarađenim od patenata. Njegovu je kolekciju danas moguće vidjeti u ciriškom Kunsthausu, kojem je poklonio slike. Ružička je bio ljubitelj i cvijeća, a njegovo omiljeno, dakako odabrala je sudbina, koja mu je dodijelila prezime te je godinama održavao i ružičnjak s nekoliko stotina vrsta koje je sakupljao na svojim putovanjima.
Ružičnjak je zajedno s kućom ostavio ETH-u za potrebe izgradnje stanova za profesore i asistente. ETH se također može pohvaliti biokemijskim institutom za čiju izgradnju je Ružička prikupio financije iz privatnog sektora. U svojoj je bogatoj karijeri objavio 582 rada te dobio brojna priznanja i nagrade kao i osam počasnih doktorata (četiri iz znanosti, dva iz medicine i po jedan iz prirodnih znanosti i prava). Danas Švicarska dodjeljuje Ružičkinu nagradu za istaknute radove iz područja kemije, a Hrvatsko kemijsko društvo nagradu Leopold Ružička za hrvatske znanstvenike kemičare do 35 godina.
Ružički u čast kemičari, kemijski inženjeri i tehnolozi organiziraju od 1978. u Vukovaru redovite smotre znanstvene i stručne djelatnosti, u pravilu svake druge godine, pod naslovom Ružičkini dani. Ovaj veliki znanstvenik umro je u gradu Mammern u Švicarska, 26. rujna 1976. godine.
Piše: Ivica Buljan
Foto: Wikimedia