Na zapadnom dijelu Zagreba nekada su simboli bili dimnjaci ciglane na Črnomercu, koji su srušeni i zauvijek nestali s obzora tog dijela Zagreba. Već godinama se spominje kako će se na prostoru ciglane i okolnog brda graditi luksuzni rezidencijalni centar. Budućnost će biti, a kakva tek ostaje da vidimo.
No u prošlosti su tada pustopoljine na kraju grada doživjele svoj procvat zahvaljujući Adolfu Mulleru, osnivaču i vlasniku ciglane, od čijih je cigli i drugih građevinskih proizvoda izgrađen veliki dio Zagreba. Poduzetnik i poslovni čovjek Adolf Muller, odnosno njegovi nasljednici, nisu samo razvijali svoje poslovne aktivnosti oko ciglane pa su tako na Kustošiji osnovali i voćnjak gdje su zasadili voćni rasadnik te su se u okolici Zagreba udomaćile rijetke i kvalitetne sorte voćaka, osobito krušaka i jabuka i drugog voća. Kao sjećanje i uspomene na nekadašnje vlasnike cijelo to područje danas je poznato pod nazivom Mullerov brijeg.
Među starijim Zagrepčanima najpoznatiji su po tome što su prve kino projekcije i razvoj kinematografije u Zagrebu i Hrvatskoj vezani uz njihovo ime. Tako je Adolf Müller svoj trgovački tvorničarski kapital ulagao u kulturu grada te je već 1913. godine sagradio “Helios kino”. Isto tako i današnje kino Europa bilo je njihovo vlasništvo. Nažalost dolaskom olovnih vremena sva imovina Mullerovima biva oduzeta za vrijeme NDH, a najveći dio obitelji stradao je na stratištima Drugog svjetskog rata među kojima i Adolfovi sinovi Leo i Alfred.
Od siromaha do veleposjednika
Povjesničarska umjetnosti dr.sc. Snješka Knežević, koja uz novinarku Branimiru Lazarin spada među rijetke istraživače, koji su povijest ove zaslužne obitelji za razvoj Zagreba i Hrvatske, izvukli na svjetlo dana. No kako navodi naša sugovornica unatoč velikom doprinosu Zagreb im se nije primjereno zahvalio. Ona podsjeća kako je Zvonimir Berković u svojem filmu „Kontesa Dora“ spomenuo kinovlasnika Alfreda Müllera i povjerava njegov lik Zvonku Strmcu, koji ga izvrsno tumači. – Ni Festival tolerancije, koji se od 2006. svake godine održava u kinu „Europa“, nije našao prilike da se Müllerovima oda poštovanje i tek je 2013. uređena i otvorena „Dvorana Müller“, navodi Snješka Knežević.
Rodonačelnik obitelji Adolf rođen je 1857. godine u siromašnoj zagrebačkoj židovskoj obitelji s puno djece pa je za njega bilo predodređeno da se snalazi, jer zbog siromaštva nije mogao pohađati dobre visoke škole. – Povijest te obitelj gotovo je tipična za dio zagrebačkih, a i drugih Židova: početak od nule, vrtoglavi uspon i blistavi vrhunac, samo je u ovom slučaju taj put komprimiran u tek dvije generacije. Ta povijest započinje Adolfom, poduzetnim i inteligentnim dječakom iz sirotinjske familije s mnogo djece, koja mu nije mogla omogućiti više školovanje, pa je nakon pučke škole izučio bačvarski, odnosno stolarski zanat, navodi Snješka Knežević te dodaje kako se oženio 1882. Fanikom Mühlhofer iz Krapine i potražio sreću u Josipdolu, gdje su živjeli Fanikini rođaci.
– Ta odluka svjedoči o Adolfovoj racionalnoj procjeni mogućnosti: u Zagrebu su tada na djelu pripadnici druge i treće generacije domaćih Židova koji se oslanjanju na postignuća svojih očeva ili djedova, ili došljaci, poput najpoznatijeg Emanuela Pristera koji uz stvarni kapital posjeduje kapital znanja i iskustva. Izgledi za druge otvorit će se tek potkraj 19. stoljeća-.
Kako stoji u Židovskom biografskom leksikonu i prema istraživanju novinarke Branimire Lazarin, koja se prva bavila poviješću obitelji Muller, Adolfovi poslovni počeci započinju upravo u Josipdolu, gdje otvora dućan mješovite robe i gostionicu. Za godinu dana Müllerov je kapital iz Ogulina bio dovoljan da u Zagrebu preuzme zapuštenu trgovinu “Zlatni zvon” u Ilici 112. Müller je bio izuzetno poduzetan i motiviran, te je ta trgovina u kratkom vremenu postala jedna od najboljih od “nekadašnjeg starog zagrebačkog malog placa pa sve do pivovare”. Punih 25 godina vodio je svoj dućan, a usput je počeo trgovati ugljenom i ciglom. Njegov veliki pothvat vezan je uz proizvodnju tada najtraženijeg građevinskog materijala cigle te osniva tvornicu cigle u Črnomercu prvo kao partner „Muller &Lubynski“, a poslije ciglane „A. Muller – Zagreb“, zatim ciglanu u Baniji kod Karlovca, da bi sve objedinio i udario temelje popularnim „Müllerovim ciglanama u Kustošiji”. No Muller se širi i dalje pa tako u Kosovskoj Mitrovici ima rudnik, a tridesetih godina preuzima dvorac i imanje Vranyiczany u Bedekovčini.
U svom radu „Židovi u gospodarstvu sjeverne Hrvatske odn 1873. do 1941.“ objavljenom u zborniku Dva stoljeća povijesti i kulture Židova u Zagrebu i Hrvatskoj Mira Kolar Dimitrijević navodi da je ciglana najviše doprinijela izgradnji modernog Zagreba u vrijeme gradonačelnika Heinzela dvadesetih godina 20. stoljeća. Govoreći općenito o ulozi Židova u razvoju gospodarstva Mira Kolar Dimitrijević u svom radu ističe: – Židovi su nedvojbeno imali izvanredna utjecaj na razvoj gospodarstva u Hrvatskoj. Oni su u drugoj polovici 19. stoljeća i kasnije otvarali trgovine i banke, podizali tvornice u selima, naseljima i gradovima gdje ih dotad nije bilo, a potom su u najrazvijenijim sredinama poput Zagreba i Osijeka značajno pridonosili ukupnom gospodarskom razvoju. Na taj su način neosporno zaslužni za uklapanje Hrvatske u europsko gospodarstvo-.
U središtu interesa profit
Adolf Müller aktivan je u društvenom životu pa je tako kao ugledni građanin bio je biran i za izbornika grada Zagreba iz redova privrednika osamdesetih godina 19. stoljeća. Nadalje ulaže u kinematografiju te pored udruženih poduzeće kinematografa “Helios”, “Apolo” i “Union” i filmskog zavoda “Urania” kupuje stambeno-poslovni kompleks u današnjoj Varšavskoj i Masarykovoj ulici. Kako nije bio io zadovoljan postojećim stanjem kina Ćirilometodskih zidara, srušio ga i gradi novo moderno „Balkan-kino” danas kino Europa. Brigu o gradnji kina Adolf je u potpunosti prepustio sinovima. Arhitekt Srećko Florschütz je od braće Müller 1924. godine dobio zadaću projektirati dvije zgrade, između njih smjesti zgradu kinokazališta Balkan i stambenoposlovnu jednokatnicu s mansardom. Arhitektonski nacrt Srećka Florschütza rađen je pod naslovom “Kino Balkan i trgovačko-stambene zgrade Alfreda i Lea Müllera”. Kino je otvoreno 8. travnja 1925. svečanom projekcijom domaćeg filma “Dalmacija, zemlja sunca” i stranog “Nibelunzi” te domaćeg filma “Dalmacija, zemlja sunca”.
Povjesničar filma Daniel Rafaelić ističe kako je obitelj Müller iznimno puno napravila za kino kulturu Zagreba. – Izgradnjom Balkan-kina, uspostavili su do tad neviđeni nivo prikazivaštva pazeći da “vrte” u kinu prvorazredne naslove. Premijeru tu imaju “Nibelunzi” i “Metropolis” Fritza Langa, “Satanas” F. W. Murnaua te čitav niz nezaboravnih, velikih, važnih ali i danas nestalih filmova. Njihova pažnja distribuciji filma vidi se u izuzetnom časopisu “Balkan film” koji su redovito izdavali. On nam je danas iznimno važan izvor podataka koji su drugdje izgubljeni, navodi Rafaelić, ali dodaje i kako je njihov odnos prema domaćoj filmskoj produkciji zakazao. – Tužna je to činjenica koja se do nedavno uopće nije znala. Kako bi u svakom pogledu udovoljavali stranim filmskim studijima, čiji su prikazivači i sami bili, sustavno su potirali domaće filmske pokušaje. Tri najtužnija primjera su ona iz sredine dvadesetih godina dvadesetog stoljeća. Prvi je sustavno onemogućavanje Franje Ledića da pokrene vlastitu filmsku proizvodnju i školu. Prijavljuju ga policiji kao stranog špijuna, ona ga tri dana zatvara, muči i ispituje te naposljetku bez optužbe pušta na slobodu. Ta tri dana Müllerovi po novinama blate njegovo ime i Ledić nakon toga, upropašten, mora odseliti u Novi Sad, navodi Rafaelić te dodaje kako je još tužnija situacija s Titom Strozzijem koji Müllerove preklinje da mu dozvole da svoj, danas izgubljeni, film “Dvorovi u samoći” prikaže premijerno u njihovom kinu. – Ne samo da mu to ne dozvoljavaju, nego vrlo brzo njihovi novinari pišu o filmu kao trećerazrednom opravdavajući time Müllerovu odluku. Strozzi, baš kao i Ledić, tada financijski propada. Radilo se, naime o dva tada najpropulzivnija domaća autora koja su pokušala pokrenuti domaću kinematografiju vlastitim kapitalom. Mračnu ulogu imaju Müllerovi i tijekom donošenja Zakona o prometu filmova kada politički djeluju kako bi već doneseni zakon, koji omogućava sustavno financiranje domaćeg filma, trajno izmijenili u korist američkih filmskih kompanija a potpuno protiv ikakvog pokretanja domaće filmske proizvodnje. To im je na kraju savršeno uspjelo, ističe Rafaelić te dodaje kako je njihova uloga krajnje ambivalentna u širem kontekstu. – No u onom najužem, kvaliteti kino doživljaja, Zagrebu su omogućili kino koje je tada bilo jedno od ravnopravnih svjetskih kinoprikazivačkih centara i, srećom, to je ono najljepše što od njih baštinimo. Nezamisliva tragedija obitelji Müller kao žrtve fašizma, danas nas dodatno obvezuje da na njih čuvamo trajnu uspomenu, zaključuje Rafaelić.
Snješka Knežević napominje kako nije poznato ni izvjesno zašto je Adolf svoju djelatnost proširio na područje kulture, kad se 1910-ih zainteresirao za kinematografiju. – Je li tome razlog fascinacija novom umjetnošću ili svijest o novim poslovnim mogućnostima koje ona otvara? Vjerojatno, jedno i drugo. Nije zgorega napomenuti da su za promociju filmske umjetnosti i izgradnju kino-dvorana u Zagrebu posebno zaslužni bili Židovi. Tako je fotograf i avangardist Franjo Mosinger već 1896. u dvorani Hrvatskog sokola i Kola organizirao prvu javnu filmsku projekciju-.
Očevima stopama
Muller je bio aktivan i u židovskoj zajednici pa tako Knežević nadalje kaziva kako je svoju pripadnost Izraelitskoj općini izrazio stalnom prisutnošću i donacijama. – Njegovo ime – Adolfo Müller, nalazi se na popisu članova koji su svojim doprinosom omogućili izgradnju izraelitske škole u Ispravi napisanoj prigodom posvećenja palače u Palmotićevoj 16 godine 1898. (prvi put objavljenoj u Židovskom Zagrebu, str. 168). Najvećem projektu Izraelitske općine, izgradnji velike moderne bolnice, Adolf Müller daje svesrdnu potporu: postaje članom Upravnog odbora Društva „Židovska bolnica u Zagrebu“, osnovanom 1929., a potom je izabran za člana njezinog Izvršnog vijeća. Međunarodni natječaj, raspisan 1930. na koji se odazvalo 225 osoba, odnosno grupa, donio je pregršt ideja. Realizaciju najavljenu 1932. nije dočekao, jer ga zadesila smrt, ali do realizacije nije nikada došlo. I njegovi sinovi bili su prema uzoru na oca filantropi. Među ostalim, znatnim su doprinosom omogućili izgradnju lijevog krila Schwarzova doma, otvorenog 1939. Na spomen-ploči navodi se „obitelj Adolfa Müllera“, što upućuje na sjećanje i poštovanje potomaka, piše Knežević u tekstu „Mullerovi/Milerovi industrijalci i filmofili“ objavljenom u časopisu Ho Kol, glasila Židovske zajednice u Hrvatskoj.
Očev put slijede i dvojica sinova Alfred i Leo, koji nakon smrti oca dijele imovinu i dalje razvijaju biznis. Prema biografskim podacima u Židovskom biografskom leksikonu Alfred nakon smrti oca dobiva kino Balkan i donjogradski blok Masarykova – Varšavska s tadašnjim Balkan prolazom, danas Miškecov prolaz, a Leo ciglanu u Kustošiji i blok zgrada u Frankopanskoj i Dalmatinskoj ulici.
Alfred Müller, koji je rođen 1888., za razliku od svoga oca imao je priliku za dobro školovanje pa je tako završio prestižnu Visoku tehničku školu u Beču i posvetio se kinematografiji. Sa suprugom Klarom, rođenom Hafner, imao je dvoje djece: Evelinu i Alana. Klara je bila u međuratnom razdoblju vlasnica trgovine bombonima i poslasticama „Bombonijere Union“ u Ilici. Alfred je 1939. prodaje cijeli kompleks u Varšavskoj i Masarykovoj ulici poduzetnicima Anti i Olgi Topić iz Zagreba. Obitelj iste godine šalje djecu na jug Francuske, a zatim i sami odlaze na jug Francuske. Gestapo uhićuje roditelje koji završavaju u logoru. Evelina se skriva kod prijatelja, a Alan završava u Pokretu otpora. Oca deportiraju 1944. u Dachau gdje je ubijen 1945. godine. Supruga Klara i kćer Evelina nakon rata odlaze u Ameriku, dok sin Alan Muller, odnosno Miler ostaje u Zagrebu radeći kao ekonomist i pravnik, između ostalog i u Privrednom Vjesniku.
Njegovo šest godina mlađi brat Leo Müller, bio je sudionik Prvog svjetskog rata, a na ruskom bojištu kao časnik austrougarske vojske je zarobljen te je nakon izlaska Rusije iz rata oslobođen i bio je sudionik Oktobarske revolucije. Nakon rata postaje član Narodnog vijeća Države SHS (Države Slovenaca, Hrvata i Srba). Sa suprugom Nadom, rođenom Španić/Spitzer imao je tri sina: Marijana, Rajka i Branka. U Frankopanskoj ulici sredinom 30-tih osniva kemijski laboratorij koji vodi supruga Nada s još nekoliko stručnjaka, u cilju osnivanja ekonomije u Kustošiji, koja postaje poznata kao Müllerov brijeg, s kruškama, jabukama, breskvama i jagodama. Mullerovi prihvaćaju nove metode u poljoprivredi i šalju zaposlene na usavršavanje u europske gradove.
Zatiranje sjećanja
Leo unapređuje rad ciglane u Kustošiji te je ciglanu dokapitalizirao 1935. godine, što je bilo veoma važno za njezin razvoj. Od 1920. sudjelovao je u mnogim akcijama na kulturno-prosvjetnom uzdizanju radnika i dao znatna materijalna sredstva organizaciji narodne pomoći. U svojim ciglanama osigurao je radnicima večernju školu, uzornu radničku kuhinju i radnički orkestar. Ispred tvornice daje sagraditi crkvu. Naime, 1938. zbog političke situacije u Hrvatskoj i antisemitizma u društvu kao posljedica nacističke propagande, Mülleri prelaze na starokatoličku vjeru i postaju Mileri. Zanimljivo da se Leo Miler okušao i kao glumac glumeći u prvim hrvatskim filmovima poput gričke vještice, što mu dakako nije bilo strano, jer je od rane mladosti bio u kinematografima i blizak filmskim entuzijastima.
Snješka Knežević ističe kao je Leo već je kao mladić zanesen filmom. – Tako će poznatu restauraciju Lobe-Krizmanić u Samostanskoj/Varšavskoj s plesnom dvoranom gdje su se održavale kino-predstave, a na terasi ljetne projekcije, dati 1919. preurediti u kino, a na njegovu će mjesto 1925. biti izgrađeno novo kino – „Balkan-Palace“. Realizaciju svog dotad najvećeg projekta na polju kinematografije Adolf je prepustio sinovima. Očuvani nacrti u Muzeju za umjetnost i obrt svjedoče o studiju lokacije od 1920., a Müllerovi povjeravaju projekt arhitektu Srećku Florschützu. U prvom prikazu Florschützova djela uopće Jasenka Kranjčević ocjenjuje taj projekt kao „najatraktivniji“ u njegovu opusu. I doista, riječ je o kompleksnom i inovativnom zahvatu, kakvom gotovo nema premca u Donjemu gradu. U frontama Marovske/Masarykove i Samostanske/Varšavske arhitekt je zamislio dvije reprezentativne zgrade, gotovo nalik palačama, kroz koje vodi pasaž sa soliterno postavljenom zgradom kina. Kuća u Samostanskoj tada nije sagrađena, pa je pasaž ostao otvoren. Nasuprot kina šarmantnu kuću s galerijama, koje podsjećaju na stare zagrebačke „ganjčece“, izveo 1928. arhitekt Bogdan Milić, voditelj ureda Ignjata Fischera. Prolaz je očuvao intimnu atmosferu s dućančićima, danas buticima i kafićima, kao mjesto ne samo prolaza nego i susreta, skrovitosti kakvu pružaju male oaze unutar blokova. Ova, uz mogućnost boravka, nudi i senzaciju izloga i zelenih vodopada sa svih galerija pasaža, kaziva Knežević.
Leo Miler 1939. sa suprugom i dvoje sinova Marijanom i Rajkom odlaze u London, dok treći sin Branko odlazi s guvernatom u Kosovsku Mitrovicu. Kasnije se Leo vraća u Zagreb, a kako stoji u Židovskom biografskom leksikonu poslije uspostave NDH preuzeo je židovski znak dok je njegova imovina bila oduzeta i stavljena pod upravu Državnog ravnateljstva za gospodarsku ponovu. Nakon što je bio osumnjičen da je pokušao napraviti sabotažu u vlastitom pogonu početkom svibnja 1941. uhićen je i interniran u logor Kerestinec. Nakon bijega zatočenika prebačen je u Gospić, a zatim u jasenovački logor Bročice gdje je stradao.
Supruga Nada se nakon rata vraća u Zagreb i prikuplja dokumentaciju za povrat dijela imovine. Najstariji sin Marijan potkraj četrdesetih odlazi u Izrael, dok Rajko i Branko žive s majkom u Zagrebu i vrsni sui istaknuti športaši. Branko po završetku Fakulteta za fizičku kulturu u Zagrebu odlazi u Njemačku gdje je profesor atletike u Freiburgu. Jedino Rajko trajno ostaje nastanjen u Zagrebu.
-Damnatio memoriae, zatiranje sjećanja, koje su u duhu nacističke ideologije inicirale ustaše, nastavilo se i nakon Drugog svjetskog rata. Možda su se suvremenici i sjećali Müllerovih, ali oni su s vremenom poumirali, kaziva Knežević te dodaje kako je gotovo čudo što je svojevremeno mlada i uporna novinarka Branimira Lazarin uspjela pouzdano rekonstruirati njihovu priču i otkinuti je od zaborava, jer Mullerovi kao i drugi brojni i zaslužni se ne smiju zaboraviti.
Autor: Ivica Buljan – Ovaj tekst je objavljen i u tiskanom izdanju Večernjeg lista
Foto: Wikipedia – Muzej grada Zagreba