Najekskluzivnija zagrebačka ulica kolokvijalno nazvana Bogovićeva, pješačka je ulica u centru grada Zagreba, južno od Ilice i s njom paralelna. Dugačka je 170 m i proteže se od Ulice Ljudevita Gaja do Trga Petra Preradovića, a s Ilicom je sa sjeverne strane povezuje Petrićeva ulica.
Ime je dobila po hrvatskom prozaistu, pjesniku, dramatičaru i političaru Mirku Bogoviću. Jedna je od najpoznatijih ulica zagrebačkog Donjeg grada te središta društvenog života.
Današnji izgled ulice, koji slijedi logiku i ukus uređenja Trga Bana Josipa Jelačića, možemo zahvaliti projektu arhitekta i urbanista Mihajla Kranjca i koautora Branka Silađina i Berislava Šerbetića iz 1991.
Mirko Bogović rođen je u Varaždinu, 2. veljače 1816., a umro u Zagrebu 1893., godine. Kao sin upravitelja imanja djetinjstvo je proveo na posjedu Grani kod Novog Marofa i starom gradu Gotalovcu. Školovao se u Križevcima i Varaždinu, a studij filozofije započeo je u Szombathelyu i nastavio u Zagrebu. Prekinuvši studij, zaposlio se 1832. u vojnom uredu u Varaždinu, a godinu poslije polazi kadetsku školu u Petrovaradinu te odlazi u pukovniju u Osijek. Godine 1840. napušta vojničku službu, odlazi u Križevce, gdje se kraće vrijeme bavi mjerništvom, zatim u Osekovo Antonu Nemčiću, koji ga nagovori da privatno studira pravo. Od 1841. boravi u Zagrebu, gdje ulazi u krug iliraca i sudjeluje u njihovim akcijama. U Pešti je 1844. položio odvjetnički ispit te bio imenovan prisjednikom Sudbenog stola Križevačke županije, potom Aradske. Za restauracije Zagrebačke županije 1845. bio je ranjen, te radi istrage odlazi u Beč, zatim putuje u Bratislavu i Peštu, gdje se sastao s J. Kollarom. Potkraj četrdesetih postao je aktuar Ugarskoga komornog inspektorata u Rijeci, a kako je u znak otpora prema mađarizaciji odbio položiti zakletvu, napušta komorsku službu. Potom je banski i državni povjerenik u Turopolju i Varaždinu. Nakon proglašenjem Oktroiranog ustava daje ostavku i posvećuje se književnosti. Pripadao je Kušlanovu krugu, koji je nastojao nacionalno i politički odgojiti seljaka. Od 1852. uređivao je list Neven; zbog objavljivanja pjesme Domorodna utjeha I. Filipovića osuđen je na šest mjeseci zatvora. Poslije postaje tajnik Društva za jugoslavensku povjesnicu, ali se odrekao i tog zaduženja. Kraće vrijeme zamjenjuje Lj. Vukotinovića Farkaša u redakciji Gospodarskog lista, bavi se gospodarstvom na svom imanju i ne sudjeluje u javnom životu. Nakon Oktobarske diplome (1860) ponovo ulazi u politički život. Aktivan I neumoran Bogović obavlja brojne dužnosti. Un stalnim sukobima Narodnjaci ga optužuju da je unionista i slizan s Mađarima a postaje veliki župan zagrebački te 1871. savjetnik hrvatskog ministra u Budimpešti. Nakon toga vraća se u Zagreb i potpuno povlači iz političkog života. Kao književniku javlja se pjesmama na njemačkom jeziku, a prvi mu je objavljeni rad na hrvatskomu pjesma Bjegunac.
Prve zbirke pjesama – Ljubice te Smilje i kovilje – nastale su pod utjecajem dubrovačkih pjesnika i narodne poezije, a Domorodni glasi pisani su u duhu ilirskog nasljeđa s aktualnom političkom tendencijom. Pisao je novele i pripovijetke romantično-sentimentalnih fabula s namjerom oživljavanja hrvatske prošlosti te humoreske. Djelujući u književnosti u dugom razdoblju od ilirizma do razvijenog realizma, Bogović postaje središnja književna osoba u doba Bachova apsolutizma i po književnoj proizvodnji i po uređivanju Nevena, ali mu se zbog slabe umjetničke vrijednosti pjesama, pa i pripovijedaka i drama, mjesto u književnosti sve više određuje prema značenju što ga je njegovo djelo imalo u razvoju hrvatskoga proznog i dramskog izraza.
Izvor: Hrvatski biografski leksikon
Foto: Wikipedia
Priredio: Ivica Buljan