Kad je Bruno Kovačević 2021. godine bio glavni urednik svih televizijskih programa na HRT-u, otvorilo se ozbiljno pitanje sukoba interesa nakon što je Hrvatski školski sportski savez, organizacija financirana javnim novcem, raspisao nabavu za čak 500 kompleta njegove knjige 365 sportskih priča.
Procijenjena vrijednost te nabave iznosila je 428.095,24 kune (56.800 eura), što je odmah potaknulo niz pitanja: zašto savez koji se primarno bavi organizacijom školskih sportskih natjecanja odjednom ulaže stotine tisuća kuna u knjigu jednog od najmoćnijih ljudi javne televizije?
Sama knjiga nije bila jeftina. Prodavala se isključivo kao box-set od četiri sveska, po cijeni od 899 kuna (119 eura). HŠSS je tvrdio da su knjige namijenjene nastavnicima i kineziolozima koji rade s djecom od 7 do 10 godina, kako bi im na kraju sata čitali motivacijske sportske priče. Obrazloženje je bilo da bi iskustva slavnih sportaša mogla djelovati poučno i poticajno na djecu te im približiti važnost sporta i ustrajnosti, donosi Teleskop.
No upravo je način na koji je donesena odluka izazvao najviše prijepora. Iz HŠSS-a su priznali da nisu proveli nikakvo posebno stručno istraživanje, niti su uspoređivali druga slična izdanja. Umjesto toga, naveli su da su vidjeli promociju knjige u medijima, da im se ideja svidjela, te da su nakon unutarnjih razgovora odlučili stupiti u kontakt s Kovačevićem. Drugim riječima, nije prethodila analiza potreba, ni evaluacija kvalitete sličnih sadržaja, nego je odluka donesena nakon medijske promocije jednog konkretnog proizvoda.
Tu priča postaje osjetljiva. Kovačević tada nije bio tek sportski novinar ili autor knjige, nego glavni urednik svih programa HTV-a, dakle osoba s golemim utjecajem u javnom medijskom servisu. Njegov privatni izdavački projekt pritom je dobivao prostor i promociju upravo na HRT-u, iako se u pravilu od zaposlenika javne televizije očekuje da svoje privatne projekte ne promoviraju kroz javni servis. Zato se u javnosti s pravom otvorilo pitanje je li jedan javni položaj neizravno pomogao komercijalnom uspjehu privatnog projekta.
Dodatnu nelagodu izazvala je činjenica da je HŠSS godinama ranije kroz javne natječaje nabavljao uglavnom usluge povezane s prijevozom, smještajem i organizacijom natjecanja. Nabava knjiga bila je potpuna iznimka. Savez je to objašnjavao pandemijskim okolnostima: natjecanja se nisu mogla održavati zbog zabrane miješanja razreda, pa su sredstva usmjerena na aktivnosti koje se mogu provoditi unutar pojedinih odjela. Međutim, kritičari su upozoravali da činjenica da nema natjecanja sama po sebi ne objašnjava zašto je baš knjiga Brune Kovačevića postala prioritetna investicija.
Upravo zato ovaj slučaj nije bio samo pitanje jedne knjige, nego pitanje standarda u trošenju javnog novca. Kada savez financiran iz državnog proračuna bez ozbiljne usporedne analize odluči kupiti stotine primjeraka djela autora koji istodobno vodi sve programe javne televizije na kojoj se to djelo promovira, otvara se prostor za sumnju u pogodovanje, makar formalno sve bilo provedeno kroz javnu nabavu. Transparentna procedura ne uklanja automatski sumnju u to je li odluka bila opravdana, razmjerna i donesena u javnom interesu.
Zato je cijeli slučaj ostao primjer kako se granica između javne funkcije i privatnog interesa može opasno zamagliti. U zemlji u kojoj su povjerenje u institucije i medije često krhki, ovakve priče ostavljaju dojam da pristup javnom novcu i medijskom prostoru nije svima jednak. A upravo je to problem koji nadilazi i Brunu Kovačevića i HŠSS.
U razdoblju 2020.–2021., kada je Hrvatski školski sportski savez (HŠSS) pokrenuo nabavu knjiga Brune Kovačevića, ključne funkcije u Savezu držali su predsjednik Nikica Perković i glavni tajnik dr. sc. Ivan Dujić. Perković je kao dugogodišnji čelnik bio zadužen za strateške odluke i predstavljanje Saveza, dok je Dujić vodio operativni dio – projekte, financije i provedbu programa. Upravo takva podjela znači da su obje funkcije bile ključne za odluke poput pokretanja projekata i raspisivanja javnih nabava.
Ivan Dujić pritom se ne percipira kao političar, već kao dugogodišnji sportski operativac i menadžer u javnom sustavu. Kao glavni tajnik, on upravlja svakodnevnim funkcioniranjem školskog sporta u Hrvatskoj, uključujući natjecanja, projekte i raspodjelu sredstava. Kasnije je dodatno ojačao svoj utjecaj izborom na čelo Europske školske sportske federacije, a imenovan je i u Nacionalno vijeće za sport, savjetodavno tijelo koje bira Hrvatski sabor.
Iako nema potvrđenih podataka da je član neke političke stranke, njegova pozicija nosi značajan institucionalni utjecaj. Upravo zato se u kontekstu kupnje Kovačevićevih knjiga njegovo ime često spominje – ne zbog politike, nego zbog uloge ključne operativne osobe u sustavu koji upravlja javnim novcem.