Proteklih godina brojni znameniti i slavni Amerikanci pohode Hrvatsku, prije svega Jadranku obalu i gradove. No malo je onih koji znaju da je Hrvatska, odnosno njen glavni grad Zagreb bio zanimljiv slavnim Amerikancima i početkom stoljeća kada su stanovnici Zagreba prije 115 godina imali priliku uživati i u živo vidjeti jednog od tada najpopularnijih Amerikanaca zabavljača i čuvenog heroja osvajanja američkog Divljeg zapada Buffalo Billa.
Naime, premda nije ostalo iscrpnih pisanih i slikovnih zapisa 1906. u svibnju Buffalo Bill je nastupio u Zagrebu u sklopu svoje četvrte europske turneje ‘Buffalo Bill’s Wild West’, koja mu je ujedno bila posljednja i oproštajna.
Buffalo Bill s indijanskim poglavicom
Nastupio je u dva navrata na tadašnjem, kako su ga stari Zagrepčani još zvali Sajmišnom trgu, premda od 1888., je nosio naziv Sveučilišni trg. Tada su bile izgrađene zgrade u kojima je danas smješteno Zagrebačko sveučilište i Pravni fakultet, a te 1888. izgrađena je i zgrada Muzeja za umjetnost i obrt te će nekoliko godina kasnije biti izgrađena i nova velebna zgrada Hrvatskog narodnog kazališta. Tadašnje zagrebačke dnevne novine na njemačkom jeziku Agramer Tagblatt najavile su nastup Buffalo Billa na Sajmištu kao nenadmašivog strijelca koji jaše na konju, gađajući nepogrešivo metu galopu te rekonstrukciju bitke na Little Big Hornu, gdje je u sukobu protiv ujedinjenih indijanskih plemena Siouxa, Arapahoa i Čejena predvođenih slavnim poglavicom Bikom Koji Sjedi, stradao sa svojom cjelokupnom 7. konjičkom pukovnijom drugi znameniti zapadnjak George Armstrong Custer. Na plakatu s najavom stajalo je da se karte mogu kupiti u Ilici broj 16 kod Auera.
U Zagrebu potres i Buffalo Bill
Nastup u Zagrebu bio je istovjetan kao i u drugim gradovima, gdje je trupa nastupala, a gledalište je na obje predstave bilo popunjeno. Predstava je počinjala u 19 sati, a završavala u 23 sata, dok je prije toga slijedio mimohod u kojem su što na konjima što pješke svi sudionici predstave, a na čelu je bio šezdesetogodišnji Buffalo Bill, sa svojim impozantnom pojavom na bijelom, konju sjede brade u kožnom odijelu. Zasigurno je tadašnjim Zagrepčanima trebalo malo prave , divlje zabave , jer samo koji mjesec ranije zadesio ih je veliki potres 6.1 po Richteru. Zasigurno je bilo i onih s postraumatskim stresom koji su nakon tutnjave koju je svojim kopitama izazivala Buffalo Bilova zabavna konjica pomislili „o ne opet potres“.
Najava nastupa trupe Buffalo Billa na Sajmištu u Zagrebu
Tijekom te višemjesečne turneje nastupao je još i u Beču, Ljubljani, Mariboru, Subotici, Pančevu, Somboru i Velikom Bečkereku, odnosno današnjem Zrenjaninu.
Buffalo Bill spada u red onih osoba za kojim postoji neiscrpan interes i danas stoljeće kasnije od njegove smrti pa se tako primjerice na internetskim stranicama Amazona nude njegova autobiografija i ogromno mnoštvo drugih knjiga koje obrađuju njegov život prepun avantura. O Buffalo Billu snimljeni su i brojni filmovi, a nedavno smo ponovo na HRT-u imali priliku gledati film „Buffalo Bill“ iz 1944. godine redatelja Williama Wellmana, a legendarnog zapadnjaka glumi Joel McCrea. Koliko je lik i život Williama Fredericka Codyja zanimljiv i privlačan filmadžijama najbolje govori i činjenica da je u raskošnom klasiku snimljenom 1976. “Buffalo Bill i Indijanci ili Pouka povijesti Bika koji sjedi“ okupila same zvijezde Hollowoda na čelu s redateljem Robertom Altmanom, a glume Paul Newman, Geraldine Chaplin, Burt Lancaster, Will Sampson , Joel Gray , Harvey Keitel i drugi. Moć filma u samim začecima prepoznao je i sam poduzetni Cody, jer u prvom snimljenom filmu o Buffalo Billu snimljenom 1908., Cody glumi sam sebe.
Buffalo Bill rodio se kao William Frederick Cody 26. veljače 1846. u Le Claireu na teritoriju jedne od američkih saveznih država Iowe, a umro je 10. siječnja 1917. u Denveru, i smatra se jednom od mitskih osoba u osvajanju Zapada. Po ocu Isaacu porijeklom je iz Kanade s teritorija Toronta, a majka Mary Ann Bonsell Laycock rođena je u okolini Philadelphije. Kada je William Frederick imao sedam godina otac mu je prodao imanje u okrugu Scott za 2000 dolara i obitelj se preselila dalje na zapad u Fort Leavenworth u Kansasu. Cody stariji bio je ogorčeni protivnik robovlasništva i nije se libio javno istupati, a to ga je na koncu i koštalo, jer je nakon jednog govora tijekom događanja prije izbijanja Građanskog rata bio ranjen, a 1957. od posljedica tog ranjavanja i umro.
Nepoznati detalji
Povjesničarima je kasnije bilo teško rekonstruirati što je doista radio neposredno pred rat, jer nisu to imali čime dokumentirati, a gotovo da i nije bilo svjedoka koji su Codyja poznavali iz tog perioda života. On sam je tvrdio da je radio brojne poslove od borca s bikovima, trapera, jahača Pony Expressa 1860. godine, vozača kočijaša i upravitelja hotela. Teško da je mladić koji je ima tada nešto oko petnaest godina stigao i imao snage sve to raditi. Primjerice neki pobijaju Codyjeve tvrdnje da je vozio za Pony Express, ističući kako je ipak već kao dječak radio za njezinu matičnu tvrtku, transportnu tvrtku Russell, Majors i Waddell. Za razliku od avanturističkih vožnji, dugačkih stotinama milja, o kojima je pričao u tisku, njegov je pravi posao bio prenositi poruke na konjima iz ureda tvrtke u Leavenworthu do telegrafske postaje udaljene tri milje.
No ratni vihor ću uskoro zahvatiti i Kansas, a mladi William Frederick Cody premda maloljetan sljedeći očeve ideje priključio se vojsci Unije, gdje je, još nedorastao za oružje, služio kao gonič mazgi.
Legenda o Buffalo Billu počela se zapravo rađati u glavi novinara i književnika Neda Buntlinea koji putovao zapadom i prepričava svoje avanture. No kada je sreo Codyja shvatio je da je on pravi materijal za junaka Divljeg zapada čije će avanture čitatelji, što stvarne što izmišljene, na istoku Amerike s užitkom i ushitom čitati. Buntline se u stvarnosti zvao Edward Zane Carroll Judson, kome je otac namjerio svećenički poziv, a koji očito njemu kao osobi nemirnog duha nije odgovarao te je otputovao na zapad.
Prve feljtonizirane uratke o Codyjevim avanturama objavljene su u Street and Smith’s New York Weekly, a zatim je objavio vrlo uspješan roman, Buffalo Bill, King of Bordermen, koji je prvi put serijaliziran na naslovnoj stranici Chicago Tribunea. Jedan drugi pisac Emilio Salgari, poznati talijanski pisac avanturističkih priča, upoznao je Buffala Billa kad je došao u Italiju i pogledao njegovu predstavu. Salgari je kasnije prikazao Codyja kao heroja u nekim svojim romanima, što će biti odskočna daska za kasniju ekspanziju talijanskog stripa posvećenog događajima s Divljeg zapada.
“Pahaska”
Buffalo Bill je imao i svoj indijanski nadimak “Pahaska”, što na jeziku Sioux znači duga kosa, jer je bio prepoznatljiv po vječno dugo kosi i njegovanim brkovima. Kako pripovijest kaže njegov nadimak potječe od činjenice da je bio zaposlenik Kansas Pacifičke željeznice, koju je opskrbljivao bivoljim mesom. Slava mu je narasla naročito nakon dvoboja s drugim velikim lovcem na bivole Billom Comstockom, kojeg je nadmašio za dvadeset više ubijenih bivola u jednom danu. Ubio je 68 bivola, dok je njegov protivnik ubio 48 i to sve samo iz zabave i takmičenja, što Buffalo Billu Indijanci, a i ljubitelji životinja do danas nisu oprostili i što potamnjuje njegovu slavu. – Moja taktika ubijanja je biljarska, tako da isplaniram kada trebam ubiti jednog bizona da bi mi na nišan došao drugi, opisao je jednom objašnjavajući kako uspijeva ubiti u tako kratkom vremenu toliko bizona. Navodno ih u dvije godine ubio 4280, što ga čini neslavnim rekorderom. No tako je počela legenda o Buffalo Billu, dobivši taj nadimak upravo zato što je nemilice tamanio bivole. Kasnije će i sam, svjestan svoje mladenačke nezrelosti i neobuzdanosti, postati jedan od zaštitnika životinja po kojima je dobio nadimak, ali ,mnogi bi tako rekli, prekasno.
Kako bilježe povijesni zapisi u mlađim danima Bill Cody borio se u ratovima protiv američkih Indijanaca, ali je o svojim protivnicima uvijek govorio s velikim poštovanjem. Također se zalagao za prava američkih Indijanaca. – Svaka indijanska pobuna koju sam vidio i poznavao rezultat je prekršenih obećanja i prekršenih ugovora od strane vlade, naveo je jednom prilikom Cody, koji se u više navrata uvjerio u nevjerodostojnost politike Washingtona prema Indijancima i brutalnost zapovjednika i vojnika prema njima na terenu.
Buffalo Bill s drugom dvojicom legendi Divljeg zapada – Divlji Bill Hickog i Texas Jack Omohundro
William Cody bi kao i brojni drugi junaci zapada ostao samo to junak, ali zahvaljujući svojoj poduzetnosti upravo on je omogućio da svi tu junaci zapada dobiju svoje mjesto u američkoj, ali i svjetskoj povijesti. Za to je zaslužna njegova aktivnost od 1882. do 1912., kad je organizirao i režira popularnu predstavu: „Buffalo Bill’s Wild West Show“.
Prirodno talentiran da privuče pažnju i ne sluteći da će za nekoliko godina postati glavni čovjek u svijetu zabavne industrije i jedan od njezinih začetnika Cody je oko sebe stvarao svoj svijet pa je tako svoju pušku Springfield nazvao »Lucretia Borgia«, inspiriran slučajnim gledanjem istoimene predstave putujućeg kazališta. Njegovo odijevanje, frizura, duga kosa privlačili su veliku pozornost znatiželjne publike i obožavatelja, a osobito mjesto imali su njegovi konji od kojih je najpoznatiji bio bijelac po imenu Isham.
Mit o Divljem zapadu
Turneje su vodile njega i njegovu trupu po Sjevernoj Americi i Europi. Godine 1889. otišao je u Francusku preko Pariza, Lyona i Marseillea i tom prilikom upoznao slikaricu Rosu Bonheur koja će naslikati njegov portret. Slavni indijanski poglavica Bik Koji Sjedi sudjelovao je u njegovim predstavama na izložbi Wild West 1885. u Sjedinjenim Državama i Kanadi, ali nije s trupom putovao u Europu. Jedna od njegovih najuspjelijih turneja bila je ona iz 1905., koja je obišla više od stotinu francuskih gradova. Predstava je imala veliki uspjeh i u samo Parizu, a jedna drugi slikar Maximilien Luce obilježit će svojim radom nastup Buffalo Billa. Poredana kao konjica njegove trupe sudjelovala je u velikoj povorci pariškog karnevala, a predstava će biti predstavljena u podnožju Eiffelovog tornja i privući će, po napisima, čak tri milijuna gledatelja.
-Bio je to zapanjujući spektakl za ono vrijeme, stvorio je atmosferu američkog Zapada u svoj njegovoj autentičnosti. Prizori iz života pionira ilustrirali su teme kao što su lov na bivole, Pony Express, napad Indijaca na kočiju i pionirsku kolibu, a prisutnost pravih Indijanaca bio je vrhunac predstave, pisale su tadašnje pariške novine. Sam doseg ovih izvedbi naveo je neke povjesničare da ustvrde da je na vrhuncu slave svoje putujuće emisije Cody bio najprepoznatljivija slavna osoba na svijetu. Kolika je bila njegova čuvenost u tom vremenu, bez radija televizije i drugih medija, najbolje govori i činjenica da ga je u audijenciju primio papa Lav XIII., čemu se i danas pridaje velika važnost u smislu značenja neke osobe.
Burni brak Louise Frederici i Williama Codya
Može se reći da je za milijune Amerikanaca i Europljana tada započeo zapravo veliki mit o Divljem zapadu koji se nikada neće ugasiti i kojem će kinematografija , koja je u tom trenutku bila u začecima, sa svojim mitskim likovima junaka Zapada pomoći u razvoju. Cody je imao buran i osobni život u turbulentnom braku s Louisom Frederici, kojom se oženio 6. ožujka 1866., samo nekoliko dana nakon svog dvadesetog rođendana. Par se upoznao kad je Cody za vrijeme građanskog rata otputovao u St. Louis. U Codyjevoj Autobiografiji jedva da se spominje udvaranje Frederici, ali je ostalo zapisano: – “Sada je obožavam više od svake druge mlade dame koju sam ikada upoznao-. No idila nije dugo trajala, jer Cody je zbog svojih obaveza često izbivao, a Frederica se bavila njihovom četvero djece. Kako je Cody počeo češće putovati i na mjesta udaljenija od kuće, počeli su se pojavljivati problemi zbog nevjere, stvarne ili izmišljene. Federici to nije promaklo pa se jednog dana tijekom 1893. nenajavljeno pojavila u hotelskoj sobi u Chicagu gdje je njezin muže boravio u “apartmanu gospodina i gospođe Cody. No i nadalje se ništa nije promijenilo, ali brak je bio na velikoj kušnji i Cody je 1904., nakon 38 godina braka, podnio zahtjev za razvod. Kao razlog naveo je godine ljubomornih prepirki, zle krvi između supruge i svađa u obitelji. Na koncu, prije svega zbog smrti njihove kćeri Arte Louise, su se primirili, ali proces rastave nije stao. Na koncu kako je javnost stala na strnu Frederice Cody je pristao na pomirbu, a 1910. su se nakon čega je Frederici često putovala sa svojim mužem sve do njegove smrti.
Borac za prava žena
I premda bez neke formalne naobrazbe Cody je bio naprednih ideja pa se tako nakon što je godinama proveo u prisutnosti legendarnih žena Divljeg zapada poput Annie Oakley i Calamity Jane, zalagao i bio vatreni pobornik ženskog prava glasa. I nije samo o tome govorio nego je to provodio i u praksi te je inzistirao na jednakoj plaći za sve članove svoje putujuće trupe, bez obzira na spol. Poznato je da je jednom rekao: – Ono što želimo učiniti je dati ženama još veću slobodu nego što je imaju. Neka rade bilo koji posao koji smatraju prikladnim, a ako to rade jednako dobro kao i muškarci, dajte im istu plaću-.” Prema današnjim mjerilima, ovo se možda ne čini puno, ali u kasnom 19. stoljeću takvo mišljenje bilo je praktički revolucionarna. Cody nikada nije odustao od takvog stava te je u jednoj rečenici malo i ismijao muškarce: -Ovi momci koji prate kako žene zauzimaju njihova mjesta nasmijavaju me-.
Cody je u svojim poznim godinama bio vrlo aktivan u masonstvu. Zapravo, postigao je čin viteza templara 1889. i 32 stupnja u škotskom obredu masonstva 1894. Kad je preminuo 1917., primio je puni masonski sprovod-zajedno s nosiocima palmi obučenim u uniforme vitezova templara.Codyjeve aktivnosti i zasluge nisu promicale ni dužnosnicima u Washingtonu pa je tako 1872., dok je služio Trećoj konjičkoj pukovniji kao civilni izviđač, Bill Cody odlikovan Kongresnom medaljom časti za kako je u obrazloženju stajalo “Dokumentiranu galantnost iznad i izvan zvanja dužnosti kao izviđač vojske”. Ta medalja je 1917., baš u godini njegove smrti, ukinuta za 910 osoba civila , koji su je dobili, jer je Kongres Medalju časti proglasio najvišom vojnom počašću koju je mogao dodijeliti. Codyjeva obitelj je godinama vodila bitku da mu se ta medalja vrati i to je napokon učinjeno 1989., kada je pismo Codyjevog unuka pomoglo uvjeriti Kongres da je Buffalo Bill zaslužio da mu se vrati medalja. Sedamdeset godina kasnije nakon što mu je oduzeta medalja je službeno vraćena , a Codyjeva obitelj ponovno se mogla ponositi svojim pretkom nositeljem Medalje časti. Cody je umro 10. siječnja 1917., ai u smrti je spojio nespojivo pa je tako dobio pomazanje od svećenika Katoličke crkve oca Christopher Walsh iz katedrale u Denveru, a istovremeno je imao, kao mason, i masonski sprovod. Sućut obitelji u povodu smrti uputili su tadašnji najviši glavari država, kraljevstva i carstva: kralj George V, kajzer Wilhelm II i predsjednik Woodrow Wilson. U vrijeme njegove smrti, Codyjevo nekoć veliko bogatstvo smanjilo se na manje od 100.000 dolara, što je negdje oko 2.020.000 dolara današnje protuvrijednosti. Njegov šou nakon smrti prodan je Archeru Bankeru iz Saline u Kansasu za 105 000 dolara
Cody , poznat kao buffalo Bill, pokopan je na vidikovcu, u Goldenu, zapadno od Denvera, na rubu Stjenovitih planina, s pogledom na Velike ravnice. I dok tisuće posjećuju grobnicu Buffalo Bill izvan Denvera godišnje, mnogi stanovnici Codyja, grada koji je osnovao, vjeruju da je imenjak njihova grada zapravo pokopan na planini Cedar s pogledom na sam Cody.
Autor: Ivica Buljan – Ovaj tekst objavljen je u tiskanom izdanju Večernjeg lista
Foto: Wikipedia – Britanica
