Gost Studija uživo N1 televizije bio je povjesničar Tvrtko Jakovina koji je s Hrvojem Krešićem analizirao najnovije vanjskopolitičke potrese: od Trumpovih poruka i pritiska oko Grenlanda, do mogućih posljedica za NATO i europsku sigurnost.
U razgovoru otvara pitanje rušenja dosadašnjeg međunarodnog poretka, “rata za resurse” i sve vidljivijeg pregrupiranja velikih sila. Može li Europa iz ove krize izaći kohezivnija – ili ulazimo u razdoblje dugotrajnog nepovjerenja i nestabilnosti?
Znam da je ovo već pomalo deplasirano pitanje, ali ipak: s obzirom na posljednje što smo doznali, a to je pismo što ga je Trump poslao norveškom premijeru, u kojem, manje-više, poručuje “niste mi dali Nobela za mir, pa mira neće ni biti” svejedno ću pitati jeste li iznenađeni? Šokirani?
“Pomalo jest šok. Ne samo zbog sadržaja, nego i zato što je riječ o pismu upućenom čovjeku koji ne odlučuje o Nobelovoj nagradi – o tome odlučuje odbor. A u ovih sto i nešto godina ta je nagrada nekad završavala u rukama koje je možda nisu zaslužile, nekad jest – i uvijek je imala neku simboliku.
Da sam ja na Trumpovu mjestu, ne bih primao medalje i slikao se – mislim, ako sam već uvrijeđen. Ta reakcija “kad nisam dobio nagradu, neću se ni truditi” razina je koja ne bi prošla ni u lošoj srednjoj školi, možda eventualno u osnovnoj. To je prilično loše.
Ali, ako je predsjednik Trump u stanju to napisati danas, nakon svega što smo čuli i vidjeli – od sastanka danskih predstavnika s grenlandskim u Washingtonu – onda će se priča s Grenlandom završiti puno prije nego što mislimo. I to onako kako Trump želi.”
Dakle, ne isključujete scenarij da Amerika dođe i doslovno kaže: “Ovo je Amerika. Vi, Danci… odnosno Grenlanđani – mislite što hoćete, ali odsad ste naši.” Točka?
“Ne vidim kako bi sve ovo, nakon reakcija posljednjih tjedana, moglo završiti drugačije. Sjedinjene Države već imaju baze, ili im se nudi otvaranje novih. Govorilo se i o “ciparskom modelu”: da dijelovi teritorija postanu američki, kao što Britanci imaju svoje baze na Cipru – što izgrade na tom otoku, tretira se kao dio američkog teritorija.
Međutim, očito to nije dovoljno. Nije dovoljna ni argumentacija o Rusiji i Kini – čiji brodovi, realno, desetljećima nisu ni opaženi na tom prostoru. U Washingtonu su to znali i prije pet godina, znaju i danas. Ako su spremni oštetiti odnose s najbližim zapadnoeuropskim saveznicima do razine carina i otvorenog sukoba, onda je očito da će rasplet biti onakav kakav SAD u ovom trenutku želi.
Tako govore Trumpovi bliski suradnici, tako govori i Trump – bez obzira na to koliko je sve to “istina”. Ako zbrojite izjave o tome da bi Island bio “52. država”, a Kanada “51.”, jasno je da se ide u tom smjeru.
Ako se to zaista dogodi – što to znači za NATO? Hoće li se NATO praviti da se ništa nije dogodilo? Da se nije dogodila otimačina i rušenje međunarodnog poretka? Samo da savez preživi – jer europske države članice snažno ovise o Americi. Ili je to onda početak kraja NATO-a: “pa što nam Bog da”, kako se kaže?
“Ovisit će, prije svega, o Sjedinjenim Državama. Mislim da će velik dio europskih zemalja – osobito istočnoeuropskih i manjih – lakše “progutati” ovaj udarac nego se izložiti onome što doživljavaju kao egzistencijalnu prijetnju: Rusiji, bez američke zaštite. Vidjeli smo to već u različitim tonovima izjava poljskog predsjednika i premijera. Vidjeli smo i posjete i poruke iz Slovačke i Mađarske. Hrvatska reakcija je, primjerice, bila vrlo blaga – a sutra se to uvijek može interpretirati drukčije. Imate teritorij koji nije dio EU, s 57 tisuća ljudi – i strahovi se lako “napumpaju”. Nažalost, to nisu dobre vijesti ni za Grenland ni za Dansku.
Foto: N1