Tereza Kesovija najavila je svoju oproštajnu mini-turneju, govorila o zdravlju, gubicima i neraskidivoj vezi s publikom, ali i otvoreno progovorila o svom odnosu prema Titu, istaknuvši da ne pristaje na licemjerje i da ostaje vjerna vlastitim iskustvima i sjećanjima.
Na pitanje što za nju znači pozornica, Kesovija nije dvojila: “Život. Stvarno život. Ima još uz život još života, međutim ono što mene istinski čini sretnom, to je scena. To će biti do posljednjeg daha”.
– Svaki put kada izađem pred publiku, dogodi se jedna čudesna energija, nešto neopisivo. To su svi mali adrenalinčići oko mene, kao neki anđeli. Oni me okruže i ja dobijem snagu, čak i kad mislim da nisam u najboljoj formi. To je eliksir posebne energije, kazala je Tereza u Nedjeljem u 2.
Istaknula je kako se taj odnos s publikom nije mijenjao kroz godine kazavši: “Ja sam uvijek bila njihova i oni moji. Meni je važno da osjetim njihovo disanje, njihovo srce. Jednako kao što moje radi”.
Govori i o svom temperamentu, zbog kojeg su je često opisivali kao „ženu vulkan“, ali naglašava da upravo taj karakter oblikuje njezin pristup glazbi. Posebno ističe važnost dinamike i nijansi u izvedbi, koje publika osjeti i razumije.
Prisjeća se da je njezin temperament znao biti izazovan za suradnike, ali dodaje da je uvijek donosio rezultate. Istodobno naglašava važnost opraštanja, koje smatra ključnom životnom vrijednošću.
Govoreći o godinama, priznaje da tijelo više nema istu snagu kao prije, ali da se s time nosi koliko može. U tom procesu veliku ulogu ima podrška bliskih ljudi, posebno dugogodišnje prijateljice Gorane Miljević, koju opisuje kao svoj oslonac i zaštitu.
Prisjetila se i susreta s Josipom Brozom Titom, ističući osobnu bliskost. Dodala je da ima pozitivna sjećanja i na Jovanku Broz te da govori iz vlastitog iskustva.
– On je volio pjesmu „Nono“ i uvijek je želio da budem blizu njega. Bio je šarmantan, drag i dobar čovjek. To je bilo vrijeme moje mladosti i imam pravo reći da sam ga voljela, istaknula je.
Kesovija je izrazila neslaganje s današnjim reinterpretacijama prošlosti kazavši: Svi smo plakali kad je Tito umro, a danas se o tome govori drugačije. Ja sam ostala ista. Ne dopuštam da me netko mijenja jer to želi. Ja sam živi svjedok tog vremena”.
Odgovorila je i na konstataciju Aleksandra Stankovića da u 26 godina koliko traje emisija ‘Nedjeljom u dva’ nitko nije ljepše govorio o Titu.
– Nijedan normalan čovjek mi ne može, niti smije uzeti za zlo moje riječi. Zato što ja sam prvo živjela tu epohu, živjela sam. Taj čovjek je želio uvijek da sam uz njega, i to nisam bila ja jedina, da se razumijemo. Okupljao je. Bila bih ništavno stvorenje kad bih jednostavno pljunula na sve u mom životu, pa tako i na to, kazala je.
Prisjetila se i susreta s Franjom Tuđmanom kojemu je rekla: “Gospodine predsjedniče, zašto se češće ne smijete? Tako ste zgodni kad se smijete”. Prepričala je i anegdotu kada ju je Tuđman pozvao na ples bez riječi. To joj je, kaže: “bilo nekako nevino i simpatično”.
U nastavku razgovora Tereza Kesovija govori o svojoj potrebi da širi radost među ljudima, ističući da joj je upravo to jedna od najvažnijih životnih vrijednosti. Iako priznaje da suze dolaze u trenucima gubitka i boli, naglašava da je po prirodi okrenuta optimizmu i veselju.
Prisjetila se i ratnih godina, kada je sudjelovala u brojnim humanitarnim koncertima, uključujući nastupe u opasnim područjima poput Sarajeva i na prvim crtama bojišta. Naglašava da su ti nastupi bili vođeni isključivo željom da pomogne ljudima, što smatra sastavnim dijelom svog karaktera.
Foto: Foto: HTV / HRT
