Hrvatski književnik, političar, državni činovnik, znanstvenik i gospodarstvenik.Ljudevit Farkaš Vukotinović rođen je u Zagrebu, 13. siječnja 1813., gdje je i umro 17. ožujka 1893.. Njegov rodni grad za sve što mu je ovaj svestrani čovjek odužio mu se davanjem imena ulici koja je za njegova života bila na rubu grada i koja se danas pruže znamenitim zagrebačkim Zelenim valom od Savske ulice dalje do nastavka na Ulicu Jurja Žerjavića.
Vukotinovićevi predci potječu iz Madžarske gdje su bili posjednici. Jedan je od značajnijih hrvatskih preporoditelja. Okušao se kao pjesnik, novelist i dramatičar, a bavio se i botanikom i mineralogijom. Filozofiju je studirao u Szombathelyu, a pravo u Zagrebu i Požunu, gdje je i diplomirao.
Godine 1836. bio je vježbenik pri Banskom stolu, a nakon položenog odvjetničkoga ispita imenovan je podbilježnikom Križevačke županije, te od 1840. velikim sudcem u moslavačkom kotaru. Kao zastupnik Hrvatskoga sabora, od 1847. sudjelovao je u njegovu radu, bio je, uz I. Kukuljevića Sakcinskoga, zaslužan za proglašenje hrvatskoga jezika službenim. Za revolucije 1848–49. bio je vrhovni zapovjednik četa u Križevačkoj županiji, te je s njima osiguravao obranu na Dravi i u Međimurju, a izvještaje s fronte objavljivao je u Slavenskom jugu. Također je obnašao službu predsjednika Zemaljskoga suda u Križevcima, a potom je bio umirovljen zbog suprotstavljanja uvođenju njemačkog jezika kao službenoga. Nakon pada Bachova apsolutizma, član Banske konferencije, a potom veliki župan Križevačke županije. Iako je kao član Narodne stranke 1871. bio imenovan zastupnikom u Hrvatskom saboru, ubrzo je pristao uz unioniste, no više nije stupio u državnu službu. Kao politički pisac predstavio se spisom Ilirizam i kroatizam (1842), u kojem je iznosio teze o kulturnom i jezičnom jedinstvu Južnih Slavena zasnovanom na njihovom etničkom jedinstvu te o borbi za samostalan položaj Hrvatske unutar Kraljevine Ugarske i Habsburške Monarhije. U raspravi Pravni odnos Kraljevine Slavonije prema Ugarskoj (Regni Slavoniae erga Hungarium legalis correlation) suprotstavio se mađarskim posezanjima za trima slavonskim županijama (Vukovarska, Srijemska i Požeška) te je istaknuo državno jedinstvo Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. Za revolucije objavio je brošuru Nekoja glavna pitanja našeg vremena, u kojoj je istaknuo aktualne političke probleme u Hrvatskoj, dok se u brošuri Godina 1850. u Hrvatskoj protivio germanizaciji i centralizaciji.
Također, bio je istaknuti istraživač na području prirodoslovlja. Zajedno s Josipom Kalasancijem Schlosserom objavljuje 1869. godine grandiozno djelo Flora Croatica, svojevrsni kompendij biljnih vrsta u Hrvatskoj. Zalagao se za otkup i objavljivanje radova Stjepana Schulzera Miggenburškog, tada najboljeg hrvatskog mikologa. Bavio se i petrografijom, mineralogijom i geologijom te je bio jedan od osnivača Narodnoga muzeja. Bio je tajnik Gospodarskoga društva i urednik Gospodarskoga lista (1855–57). Pisao je o geološkim odnosima u Lici, Samoboru, Zagrebu i Moslavačkoj gori. Autor je prve hrvatske geološke karte. Bio je jasno oprijedjeljeni evolucionist.
Svoj književni rad započeo je u Danici u kojoj je 1835. godine objavio prvu ilirsku davoriju Pěsma Horvatov vu Glogovi leto 1813., poznatu po stihu “Nek se hrusti šaka mala”. Objavio je zbirke Pjesme i pripovijetke, Ruže i trnje, Pesme i Trnule te povijesne pripovijetke Pošasnost ugarsko-hrvatska. Godine 1842., zajedno sa Stankom Vrazom i Dragutinom Rakovcem, pokrenuo je književni časopis Kolo, a 1859–61. pokrenuo je i uređivao almanah Leptir. S Rakovcem je uredio i prvu antologiju domoljubne poezije Pesmarica. Sbirka 1. Pesmice domorodne, a bio je i autor kazališnih predstava.
Veliki župan križevački bio je od 1861. do 1867. godine. Dana 1. siječnja 1867. godine izabran je među prvima za pravog člana JAZU. O njegovim životnim postulatima govori misao koju je zabilježio u svojim memoarskim zapisima Mađaronstvo u Hrvatskoj: – Čim bude Hrvatska više učila i radila, tim će više znati, više valjati, i tim će si također prokrčiti put sigurniji za bolju budućnost svoju-.
Priredio: Ivica Buljan
Izvor: Wikipedia I Hrvatska enciklopedija
