Nakon prvog Nobelovca Ružičke dolazi i drugi hrvatski „kralj kemije”, kako ga je nazvao američki kemičar Barry Sharpless, Vladimir Prelog. Od malih nogu u rodnom Sarajevu, gdje je rođen 1906., upijao je radoznalo svijet oko sebe, a imao je što i upijati, jer je po vlastitom kazivanju kao osmogodišnjak bio svjedok događaja koji će zapaliti Europu i dovesti do Prvog svjetskog rata.
Novinaru Vehidu Guniću Prelog je svjedočio o tome, a zabilježeno je i u knjizi “Prelog”, gdje s puno sentimenta govori o svom rodnom gradu. – Mjesto u kojem je čovjek rođen, i kada ode iz njega, kroz čitav život ostane u dragoj uspomeni. U Sarajevu sam proveo najraniju mladost. Tu sam pohađao pučku školu, navodi Prelog te dodaje kako je također bio prisutan kod atentata na Franju Ferdinanda. – Mi smo, kao školska djeca, dobili košarice sa cvijećem, a zadaća nam je bila da stojimo u špaliru i da bacamo cvijeće pred kola u kojima su prolazili nadvojvoda i njegova žena Sofija… Kada sam uradio to što mi je bila dužnost, samo nekih 100 metara od tog mjesta, odjeknuli su pucnjevi i dogodilo se to što je, kako mnogi kažu, postalo uzrok Prvog svjetskog rata. Ja, doduše, ništa nisam vidio, ali sam čuo, svjedočio je Prelog, čija je obitelj dala brojne velike intelektualce, a otac Milan bio je jedan od naših najpriznatijih povjesničara.
Iz Sarajeva Prelogovi sele prvo u Zagreb, gdje je završio osnovnu školu, a nakon što mu se obitelj preseljava u Osijek školuje se u tamošnjoj Kraljevskoj realnoj gimnaziji, koju je pohađao i Lavoslav Ružička. Zahvaljujući profesoru Ivanu Kuriji, počinje se zanimati za kemiju. Pod njegovim je mentorstvom već u petnaestoj godini objavio svoj prvi znanstveni rad iz kemije, koji je objavljen u njemačkome znanstvenome časopisu Chemiker-Zeitungu.
Poslije mature 1924. godine, odlazi na studij kemije u Prag. Tamo je na Kemijsko-tehnološkom odjelu Tehničke visoke škole diplomirao 1928., a doktorirao 1929. godine pod vodstvom Emila Votočeka. Istodobno je surađivao s kemičarem Rudolfom Lukešom, a potom se zapošljava kao voditelj proizvodnje rijetkih kemikalija tvrtke Gotharda J. Dřize, gdje se, od početka zainteresiran za kemiju prirodnih spojeva, usput bavio i istraživanjem alkaloida iz kore kininovca i objavio nekoliko radova.
Sredinom tridesetih vraća se u Zagreb gdje je od 1935. do 1941. godine bio docentom i predavao organsku kemiju na Tehničkom fakultetu Sveučilišta te bio predstojnikom Zavoda za organsku kemiju. Godine 1941., na poziv Lavoslava Ružičke, odlazi u Švicarsku zbog tadašnje političke i ratne situacije. Na Saveznoj tehničkoj školi (ETH) u Zürichu je od 1942. godine bio privatni docent, od 1947. godine izvanredni, od 1950. godine redoviti profesor organske kemije, a 1957. godine, nakon odlaska Lavoslava Ružičke u mirovinu, preuzeo je predstojništvo Laboratorija za organsku kemiju.
Prelog je, pored kemije i učenja, volio I sport pa je tako bio prvak države u tehničkom petoboju koji se sastoji od atletskih disciplina 100 m s preponama, 1.500 metara, skok uvis, skok s motkom i bacanje diska. No sport je ipak bila sporedna stvar u njegovu životu i opredjelio se za znanost.
Središnje je mjesto njegova znanstvenog zanimanja bila stereokemija, a područje istraživanja bili su organski heterociklički spojevi, alkaloidi i antibiotici. Uveo je naziv kemijska topologija za područje stereokemije koje se bavi geometrijskim svojstvima likova koji predočuju trenutačnu topografiju molekule. U opću kemijsku terminologiju uveo je pojam kiralnosti, geometrijskoga svojstva koje uzrokuje optičku aktivnost kemijskih spojeva. Pridonio je objašnjenju strukture steroida, triterpena, kinina, strihnina, solanina i dr. alkaloida, posebno stereokemiji srednjih prstena i steroidnih hormona. Proučavao je odnos strukture i reaktivnosti organskih spojeva. Sustavnim studijem asimetrične sinteze došao je do empirijskoga pravila koje određuje konformacijske odnose reaktanata i produkata, koje je po njemu nazvano Prelogovo pravilo. Radi boljega razumijevanja enantioselekcije u enzimima, istraživao je kiralnu katalizu i mikrobiološku redukciju. Njegovi su radovi znatno pridonijeli boljemu razumijevanju enzimskih reakcija. S Robertom Cahnom i Christopherom Ingoldom razradio je postupke klasifikacije i specifikacije prostorne građe kiralnih molekula, formulirajući (1966) Cahn-Ingold-Prelogova pravila, koja se danas općenito primjenjuju u organskoj stereokemiji. U suradnji s industrijom bavio se određivanjem strukture mikrobnih antimetabolita i antibiotika. Iako umirovljen (1976), nastavio je istraživanja u području stereokemije. I nadalje je surađivao s Plivom. Odgojio je mnoge naraštaje kemičara, u svoj laboratorij pozivao je na usavršavanje organske kemičare iz Plive, Sveučilišta i Instituta »Ruđer Bošković«, pa su iz njegove škole proizišli mnogi poznati hrvatski i svjetski kemijski stručnjaci.
Tijekom impresivne karijere Prelog je objavio više od 400 znanstvenih radova, a kruna je Nobelova nagrada za kemiju koju je dobio 1975. godine za istraživanja stereokemije organskih molekula i reakcija, podijelivši je s britanskim znanstvenikom J. W. Cornforthom. Na nagradi mu je čestitao i njegov mentor te kolega Lavoslav Ružička, koji će umrijeti godinu dana kasnije.
Za vrijeme Domovinskoga rata u Hrvatskoj, zahvaljujući njegovu autoritetu i angažmanu, objavljen je Apel nobelovaca za pomoć Hrvatskoj. Svojoj bivšoj Katedri za organsku kemiju na Tehničkome fakultetu u Zagrebu poklonio je bogatu zbirku knjiga i časopisa iz osobne knjižnice. Prelog je preminuo u Zürichu 1998. godine, a 2001. njegovi posmrtni ostaci preneseni su na zagrebačko groblje Mirogoj u grobnicu HAZU-a.
I premda su bili vrlo povezani i stremili istim ostvarenijim i ciljevima Ružička i Prelog bili su dva čovjeka vrlo različitih osobnosti. Ružička je bio čovjek starog kova i vodio laboratorij na ETH-u „čvrstom rukom”, dok je Prelog uveo rotirajuće vodstvo laboratorija između nastavnika. Najbolje o njemu govori i ono što je sam za sebe kazao: „nikada nisam volio donositi odluke koje utječu na druge ljude”. Sebe je smatrao građaninom svijeta. ETH u čast Ružički i Prelogu svake godine dodjeljuje medalje koje nose njihova imena.
Piše: Ivica Buljan
Foto: Wikimedia
