Generacija koja je 1958. osvojila titulu državnog prvaka. Slijeva: Tomislav Crnković, Gordan Irović, Dražan Jerković, Ivan Šantek, Aleksandar Benko, Željko Matuš, Drago Hmelina, Josip Šikić, Luka Lipošinović, Mladen Košćak i Branko Režek.
Piše: Ivica Buljan
Titule koje je Dinamo osvojio tijekom proteklih trideset I nešto godina od samostalnosti Hrvatske skoro nitko i ne broji, jer iz godine u godinu se ponavljalo isto. Dinamo je uglavnom uvjerljivo osvajao titulu prvaka Hrvatske.
No stariji ljubitelji nogometa dobro se sjećaju koliko se jedna titula željno čekala. Ona mitska iz 1982. godine, kada se slavna Dinamova šampionska generacija dokopala trofeja nakon 24 duge godine čekanja. U međuvremenu prošla je i sjajna generacija koja je osvojila Kup velesajamskih gradova 1967., godine najvećeg međunarodnog uspjeha kluba iz Maksimirske šume. Međutim Zambatina, Belinova, Lamzina…., generacija nije se uspjela dokopati titule prvaka, premda je u nekoliko navrata bila vrlo blizu osvajajući druga mjesta sa malim zaostatkom. No prije Ćirinih dečki iz 1982., Dinamo se nekoliko puta okitio titulom najboljeg kluba u bivšoj državi.
I dok se sve zna o tim dvjema nogometnim generacijama gotovo zaboravljene su Dinamove šampionske poslijeratne generacije koje su titule osvajale tijekom četrdesetih i pedesetih godine i po tim pokazateljima bile su puno uspješnije.
Tim Dinama – prvak 1948. godine
Tim godinama svjedočio je i danas devedesetogodišnji Rudolf Prpić, koji s nostalgijom kaže kako se tada igrao najbolji nogomet. – Dinamo je uvijek bio u samom vrhu , a Maksimir uvijek pun i utakmice s nisu propuštale. Meni je u posebnoj uspomeni ostala ta titula iz 1954. Godine kada su Horvat, Crnković, mlađi Čajkovski harali terenima i osvojili titulu u izuzetno zanimljivom i uzbudljivom prvenstvu. Meni je i danas to najbolja Dinamova generacija. Bolja i od ove Ćirine iz 1982. Godine, navodi naš sugovornik koji dodaje da je “plave” pratio od osnutka, a gledao ej i utakmice Građanskog i ostalih klubova te mu je jedna igrač osobito prirastao srcu i danas ga smatra najboljim.- Mara Wölfl je bio golgeter bez premca. Njegova popularnost tada može se usporediti samo s velikanima poput Cice Kranjčara, Bobana, Prosinečkog, Šukera, ali Mara je bio ipak prvi, navodi ovaj stari Dinamovac.
Dinamo je tih prvih petnaestak godina poslije rata do 1960., s tri titule prvaka države, bio uz bok po broju osvojenih titula uvijek favoriziranoj Crvenoj Zvezdi, a bolji od Hajduka i Partizana, koji su po dva puta bili prvaci države do te godine.
Zaboravljeni i na stranicama kluba
Da baš i ne drže do svoje slavne prošlosti i tada osvojenih titula svjedoči i samo par redaka, o tom šampionskom razdoblju plavih s kraja četrdesetih i tijekom pedesetih godina, na službenim stranicama gnkdinamo.hr gdje stoji: – Crpeći talente većinom iz Hrvatske i Hercegovine, Dinamo je nastavio stazom Građanskoga i odmah zajedno s Hajdukom te srpskim klubovima Crvenom Zvezdom i Partizanom postao članom državne “Velike četvorke”. Snagu je pokazao osvajanjem drugog poslijeratnog jugoslavenskog prvenstva 1948. te državnog kupa 1951. Pedesete su također bile vrhunske godine u kojima je Dinamo dva puta bio prvak dok im je 1951. izmaklo prvenstvo unatoč prednosti nad Zvezdom od pet bodova tri kola prije kraja-.
Nešto više prostora posvećeno je šezdesetima i šampionskoj generaciji iz 1982., a najveći dio opširnog teksta ispisanog na dvadesetak kartica o povijesti kluba rezervirano je za “svježu povijest” kluba u zadnjih tridesetak godina.
Dakle, Dinamo je bio osvajač drugog prvenstva tadašnje novouspostavljene države u sezoni 1947/48. godine. Prvu titulu u sezoni ranije kada je odigrano prvo poslijeratno prvenstvo osvojio je Partizan, dok je Dinamo bio doprvak. Dakako treba posjetiti da su nositelji igre i u tadašnjem Partizanu bili igrači iz Zagreba, koji su manje više pod prisilom izmješteni u Beograd poput najvećeg nogometnog talenta četrdesetih godina Stjepana Bobeka, pa isto tako sjajnog Zlatka Čajkovskog i već prekaljenih igrača prijeratnog šampionskog Građanskog: Miroslava “Mehu” Brozovića, Florijana Matekala, Franju Glazera te odličnog golmana Franju Šoštarića i isto tako odlične igrače Vladimira Firma i Božu Senčara. Kada se tome pridoda da su i čelni ljudi u Sportskom društvu i samom nogometnom klubu Partizan bili Hrvati, tih prvih godina Otmar Kreačić Kultura, Artur Takač, Božo Švarc, Vlado Mađarić, a nešto kasnije Franjo Tuđman i Janko Bobetko, može se kazati da su i prvu titulu prvaka u nogometu u socijalističkoj Jugoslaviji osvojili zagrebački nogometaši i nogometni djelatnici na privremenom radu u tom beogradskom klubu.
Dugogodišnji kapetan Dinama i kasnije trener Ivica Horvat
Reklo bi se takva su bila vremena, ali unatoč toj očitoj “krađi” najboljih zagrebačkih nogometaša, u Zagrebu je i nadalje postojao dovoljan broj još kvalitetnog nogometnog kadra koji je ostao nakon raspuštanja velikih zagrebačkih klubova: Građanskog, Concordije i HAŠK-a. Dio tih igrača tijekom rata bio je u najzrelijim nogometnim godinama i zbog ratnih prilika nisu dosegnuli svoje nogometne vrhunce, jer podsjetimo Građanski je na prijelazu tridesetih i četrdesetih godina imao jednu od najslavnijih nogometnih generacija na ovim prostorima , koja je bila neprikosnovene i nesavladiva za svoje protivnike te je lako osvajala nacionalno prvenstva. Trener Dinama Karl Munch već u drugom prvenstvu Jugoslavije napravio je šampionski tim čiju su okosnicu činili upravo bivši igrači spomenutih klubova: Zvonimir Cimermančić; Franjo Wolfl, Krešo Pukšec, Ivica Reiss, Ivan Jazbinšek, Branko Pleše, Ratko Kacijan, Zvonimir Monsider, Mirko Kokotović, a pridodali su im se i mlađi Željko Čajkovski, braća Ivica i Drago Horvat, Aleksandar Benko, Marko Jurić i sada već dvostruki prvak Božo Senčar, koji se vratio iz šampionskog Partizana u šampionski Dinamo.
Poslijeratni golgeter
Franjo Mara Wolfl, koji je i u prvom odigranom prvenstvu bio najbolji strijelac s 28 postignutih golova, obranio je tron i s 19 pogodaka po drugi puta postao najbolji strijelac lige te je zasigurno među najzaslužnijim za prvu Dinamovu titulu. Rođen “Zagrepčanec” Mara je bio već s Građanskim prvak Jugoslavije te prvak Hrvatske. Za reprezentaciju Jugoslavije odigrao je 12 utakmica i postigao 6 zgoditaka. Nastupao je i za reprezentaciju Hrvatske u periodu od 1940. do 1944. godine. Bio je i trener te dužnosnik u Dinamu i član izborničke komisije, koja je pripremala jugoslavensku reprezentaciju za Svjetsko prvenstvo 1954. godine. Za Dinamo je od 1945. do 1953. Odigrao 261 utakmicu i postigao 260 golova. Zaboravljeni kroničar hrvatskog i nogometa u bivšoj državi Jerko Šimić u svojoj knjizi “Velemajstori našeg nogometa” zapisat će kako je Wolfl s obzirom na to da je imao vrlo jak i točan udarac, veći broj svojih pogodaka postizao udarcima izvan kaznenog prostora. – Wolfl je zaista bio ne samo pucač, nego i rijetko viđeni strijelac. Pucao je i gađao cilj iz svake pozicije. Kako god mu lopta došla, on je za nju imao pravi udarac i pravac. Bilo to lijevom, desnom nogom ili glavom, bilo to da ju je zahvatio u zraku ili tzv. “dropkickom” lopte su samo sijevale iz njegove noge, nadahnuto je pisao Šimić o Wolflovim nogometnim majstorijama te je još i dodao kako kao povučeni vođa navale umješno loptu prenosio suigračima na način kako je to bilo najsvrsishodnije.
Nenadmašni golgeter Franjo Wolfl
U toj šampionskoj generaciji pored svih nabrojanih igrača koji su iza sebe već imale zavidne karijere stasala su i braća Horvat koji će ostaviti snažan pečat u Dinamu tih godina, osobito dugogodišnji kapetan i vođa momčadi Ivica Horvat za kojega će Jerko Šimić zapisati kako je onako visok, dugonog i snaži atleta te požrtvovan gospodario terenom. – U svom je Dinamu odigrao bezbroj vrlo dobrih utakmica. Jednom prilikom u završnici utakmice jugoslavenskog kupa između Dinama i Hajduka igranoj u Zagrebu 1951. Godine svladao velikog Bear neobranjivim udarcem glavom. Tim pogotkom Dinamo se probio u finale gdje su plavi pobjedom nad Vojvodinom osvojili pehar Maršala Tita, bilježi Šimić uspjehe u vrline nenadmašnog Dinamovo braniča, koji je za plave odigrao 507 utakmica i kao obrambeni igrač postigao zavidnih 29 golova. Za reprezentaciju Jugoslavije od 1946. do 1956. godine odigrao je 60 utakmica. Bio je 19 puta kapetan jugoslavenske reprezentacije. Sudjelovao je na svjetskim prvenstvima 1950. i 1954. godine te na olimpijskim igrama 1952. godine u Helsinkiju, na kojima je osvojio srebrnu medalju. Horvat je sudjelovao u osvajanju dvaju titula prvaka prve i druge te jednog Kupa, a iz kluba je otišao 1957. godine da bi se kasnije u njega vratio kao trener i potpisnik najvećeg Dinamovog međunarodnog uspjeha osvajanje Kupa velesajamskih gradova.
Šampion Dinamo u sezoni 1947/48 nastupio je u sljedećem sastavu: Zvonimir Cimermančić 18 utakmica/12 golova, Željko Čajkovski 18/5, Drago Horvat 18, Branko Pleše 18, Franjo Wolfl 17/22, Ratko Kacijan 16/2, Marko Jurić 12, Krešimir Pukšec 10/2, Ivica Reiss 10/2, Josip Babić 9, Aleksandar Benko 9/4, Ivica Horvat 9, Ivan Jazbinšek 9, Božidar Senčar 7/5, Slavko Arneri 6, Đuka Strugar 4, Zvonimir Monsider 3, Mirko Kokotović 2, Zvonko Strnad 2/1, Dragutin Lojen 1.
Drugu titulu prvaka poslije rata Dinamo osvaja u sezoni 1953/54. Kako se navodi u nogometnim analima dvadeset igrača je nastupilo u ovom prvenstvu za plave, a iskristaliziralo se devet standardnih igrača. “Klizna” radna mjesta su bila pozicija golmana (Brnko Kralj 16 nastupa, Vladimir Majerović 10) i ofenzivca (Luka Lipošinović i Stojan Osojnak po 10 nastupa). Ostalih devet igrača su bile “stare iskusnjare” od 25-godišnjeg Josipa Šikića i Tomislava Crnkovića, preko Lava Mantule, Branka Režeka i Vladimira Čonča do Dionizija Dvornića, Ivice Horvata, Aleksandra Benka i Željka Čajkovskog. Iako su napadači bili izuzetno raspoloženi (72 gola!) najbolje ocijenjeni igrači su bili stupovi obrane – braća Horvat, Crnković, Mantula i Kralj. Od mlađih igrača nastupali su već spomenuti Lipošinović, koji je imao samo 21 godinu, i nešto stariji Emil Ferković i Dragutin Kukec i najmlađi dvadesetogodišnji Ivica Banožić. S druge strane zadnje utakmice u karijeri za plave su odigrali Božo Strnad, Drago Horvat i “deda” Cimermančić, koji je igrao i s 37 godina na leđima.
Jedan od ključnih igrača te momčadi bio je Tomislav Crnković nasljednik Ivice Horvata i na poziciji kapetana i na igračkoj središnjeg obrambenog igrača. On je s Dinamom osvojio prvu Kup 1951., a potom i dvije titule prvaka 1954 . te kao kapetan 1958. godine. Rodio se u Kotoru, a dakako nadimak mu je bio “Crni”. Kroničar Šimić zapisuje kako je Crnković karijeru započeo kao četrnaestogodišnji dječak 1942. u HAŠKU kod velikog Ice Hitreca. No ratne godine nisu vrijeme za sport pa tako mlađahni Tomislav završava u partizanima, ali srećom kao još neafirmirani nogometaš, a poslijeratni oficir, ne i u Partizanu, iz kojeg traće, a odmah i dobiju one koji su već dokazane nogometne veličine. Tako Crnković nakon što je skinuo oficirsku uniformu nastavlja karijeru u zagrebačkom Metalcu , a već u proljeće 1950. prelazi u Dinamo. Trener plavih Bernard Hügl uočio je njegove osobine i od napadača ga prebacio u obranu. To je bilo presudno i Crnković će izrasti u jednog od najboljih svjetskih lijevih braniča.
Kapetan Dinama iz 1958. Tomislav Crnković
U karijeri je nastupao je za HAŠK, Metalac Zagreb, Dinamo Zagreb, Lask Linz i Servette. Za reprezentaciju Jugoslavije, imao je 51 nastup. Osvojio je srebro na Olimpijskim igrama u Helsinkiju 1952. Igrao je na poziciji lijevog i srednjeg braniča. Bio je oštar i beskompromisan borac, izdržljiv, pokretljiv, odličan u skoku. Nitko od njega nije bio duži period kapetan Dinama za koji je nastupio 439 puta. U pedesetim godinama 20. stoljeća, bio je jedan od najpopularnijih sportaša Zagreba i Hrvatske. U starosti je obolio i osiromašio, bio je prvi štićenik Zaklade hrvatskih sportaša, osnovane 2006. Preminuo je u Zagrebu 17. siječnja 2009. u 80. godini života.
Smjene generacije za treću titulu
Dinamo u tom periodu između osvajanja dva prvenstva polako vrši smjenu generacija. Nema više Kralja, Mantule, braće Horvat, Osojnaka, Čajkovskog, Dvornića, a dolaze neki mlađi. Nova titula počela se kovati na turneji i to u Brazilu, gdje se Dinamo okušao s moćnim i jakim domaćim timovima, ali s europskim koje su se također tamo pripremale.
Najjače pojačanje u prijelaznom roku je novi trener, prijeratna nogometna zvijezda Gustav Lechner, koji se proslavio igrajući za dva najmoćnija kluba beogradski BSK i Građanski. Za Dinamo su u toj često spominjanoj, ali generaciji zaboravljenih igrača igrali: Gordan Irović 27/0, Vladimir Majerović 2/0, Josip Šikić 29/0, Tomislav Crnković 28/0, Branko Režek 26/2, Dražan Jerković 25/20, Mladen Košćak 25/0, Luka Lipošinović 23/8, Željko Matuš 23/2, Franjo Gašpert 21/8, Vladimir Čonč 20/4, Ivica Banožić 19/0, Aleksandar Benko 15/11, Drago Hmelina 11/1, Ivan Šantek 11/1, Emil Ferković 5/0, Zdravko Prelčec 4/1, Bernard Hügl (mlađi) 3/0, Marijan Kolonić 2/0.
Ovaj šampionski Dinamo bio je prepun zvijezda, a veliku karijeru najavljivao je sjajni golgeter Dražan Jerković, koji se rodio u Šibeniku, ali je već kao mali s roditeljima doselio u Zagreb. Bio je klasičan napadač i «plavi 9». Od najmlađih dana bio je član zagrebačkog Dinama, s kojim je osvojio prvenstvo države i dva puta Kup maršala Tita. Pred kraju igračke karijere otišao je belgijskom klubu FC Gantoise. Međutim, na treningu se ozlijedio pa je prekinuo već potpisani ugovor i vratio se u Zagreb. Na 315 utakmica polučio je čak 322 zgoditaka, u prosjeku više od jednog gola po utakmici, što ga čini najučinkovitijim strijelcem Dinama svih vremena.
U reprezentaciji Jugoslavije kao igrač Dinama odigrao je 21 utakmicu i postigao 11 pogodaka. Na Svjetskom prvenstvu 1962. u Čileu s reprezentacijom je bio četvrti, a s 4 zgoditka dijelio je prvo mjesto na ljestvici najboljih strijelaca. Nakon igračke nastavio je s trenerskom karijerom te je bio i nogometni dužnosnik, a ostat će zabilježen i kao prvi prvi izbornik reprezentacije Hrvatske. – Za njega nije bilo pitanje, da li mu lopta dolazi na lijevu ili desnu nogu, ili pak na glavu. Kao i njegov prethodnik Wolfl nije se mnogo kretao. Imao je prirođen osjećaj za loptu, prostor i prilike za zgoditak, dakle u najvećoj mjeri “njuh strijelac” zapisao je Jerko Šimić o još jednom Dinamovom sjajnom strijelcu.
Jedini igrač s tri titule
Za spomenuti je da je jedni igrač koji je sudjelovao u osvajanju sve tri titule sa značajnim doprinosom bio je Aleksandar Benko. Taj rođeni Čakovčanin igrao je na poziciji napadača, a isticao se snažnim udarcem. Kako stoji u enciklopedijskim natuknicama bio je rasni strijelac, brz, prodoran, nesebičan te odličan izvođač slobodnih udaraca.
Za Dinamo u kojem je igrao od 1947. Do 1958., je odigrao čak 459 utakmica i postigao 235 pogodaka. Nakon posljednje osvojene titule odlazi u Švicarsku, gdje je igrao za više klubova, između ostalih za Grasshopper i Lugano.
Odigrao je jedinu međunarodnu utakmicu koju je hrvatska nogometna reprezentacija odigrala u vrijeme dok je bila republika u SFRJ (12. rujna 1956. godine u Zagrebu, protiv momčadi Indonezije, 5:2), kada je bio strijelac jednoga od pogodaka, a kao najstariji igrač u momčadi bio je određen za kapetana. Igrao je i jednu utakmicu u dresu jugoslavenske nogometne reprezentacije, protiv Francuske, 30. listopada 1949. godine u Parizu (1:1).
Nakon igračke karijere posvetio se trenerskom pozivu te je bio trener u nogometnoj reprezentaciji Lihtenštajna i u FC Rororsch. U Švicarskoj je ostao do kraja života. Umro je u St. Gallenu, 26. svibnja 1991. godine.
U Švicarkoj živi i jedan od rijetkih živućih “šampiona ” iz pedesetih Željko Matuš koji je stasao u toj generaciji prvaka, a svoj glavni nogometni obol dao je šezdesetih godina igrajući za Dinamo i reprezentaciju. Matuš je u jednom razgovoru za Večernji list kazao kako su te šezdesete bile vrijeme najjačega Dinama koji je znao nokautirati Bayern u Münchenu ili ravnopravno se nositi s Barcelonom, protiv koje sam igrao čak četiri puta. – Mi smo na Nou Campu vodili 3:1, protiv momčadi u kojoj su bili Suarez, Kocsis i Csibor, pa smo se preplašili pobjede i izgubili 3:4, ispričao je Večernjakovu novinaru Matuš te uspoređujući današnji i nogomet iz tadašnjeg vremena kazao: – To je miješanje krušaka i jabuka. Za mene su govorili da sam mogao puno trčati, i jesam, ali teško da sam ikada na utakmici pretrčao više od 6-7 kilometara. A danas igrači istrče 12-13, pa i 16 km kao Brozović. Usto, mi smo nekada trenirali četiri puta tjedno, eventualno i subotom. O zaradama nogometaša nekada i sada neću uopće ni govoriti… -.
No po popularnosti i gledanosti pedesete godine zlatno su doba zagrebačkog nogometa. Pored tri titule Dinamo prvaka države Dinamo osvaja i Kup maršala Tita 1951. godine, što će ponoviti i u sezoni 1959/60. U obje te sezone zamalo im je izmakla i titula prvaka u prvom slučaju samo zbog slabije gol razlike od Zvezde, a 1960. zaostali su samo bod iza opet vodeće i favorizirane Zvezde. Treneri Dinamo su nakon što ej Karl Mutch osvojio prvu titlu mahom bili bivši igrači Građanskog Franjko Glaser, Bernard Hügl, pa Ivan Jazbinšek, koji je najzaslužniji za osvajanje titule 1954., pa a njegov suigrač Gustav Lechner za titulu osvojenu 1958. godine. Uspješan je bio i još jedan “purger” Milan Antolković koji je osvojio spomenuti kup.
Otto Hoffman – u njegovu mandatu osvojene su tri titule prvaka države
Najpoznatiji i najzaslužniji dužnosnik iz tog perioda je Otto Hoffman koji u klub dolazi 1948. godine i u klubu na raznim dužnostima ostaje pune 24 godine te su uz njegovo ime vezani i svi ti uspjesi. Karijera mu traje sve do 1972. godine kada je nakon burnih političkih previranja smijenjen pod kvalifikacijom da je tehnomenadžer.
Zbog uspjehe kluba i silne popularnost igrača u Maksimir se tih pedesetih, kao što smo naveli zlatnih godina zagrebačkog nogometa, hodočastilo na stadion koji je stalno bio u izgradnji i svatko tko je držao do sebe nalazio se na tribinama tog zdanja. Među njima bio je i veliki ljubitelj nogometa, strastveni navijač i veliki operni pjevač Tomislav Neralić , koji nam je u jednom intervju kazao kako je Dinamo iz tih godina imao sjajne igrače , koji su bili prve zvijezde tadašnjeg Zagreba. – Sa starijim igračima koji su igrali u Građanskom, Concordiji i HAŠKU išli smo na utakmice gledati ove mladce Horvate, Čajkovskog, Dvornića, Čonča, Jerkovića, Matuša… To je bio pravi Dinamo i ne treba ga zaboraviti, naveo je naš slavi operni pjevač, koji je 2016. godine preminuo u 99 godini života.
Foto: Wikipedia, Nogomenti leksikon
Ovaj tekst objavljen je u tiskanom izdanju Večernjeg lista!
