Trg Nikole Šubića Zrinskog, kolokvijalno poznatiji kao Zrinjevac, zagrebački je trg i perivoj s alejom platana izgrađen 1892. godine. Najstariji je od sedam zagrebačkih donjogradskih trgova koji čine tzv. Zelenu ili Lenucijevu potkovu. Prostire se na površini od 12 540 m2. Dobio je ime po Nikoli IV. Zrinskom li kroz povijest poznatiji Nikola Zrinski Sigetski, odnosno Nikola Šubić Zrinski. Bio je hrvatski ban, a rodio se u Zrinu 1508., i umro u Sigetu1566.
Središnji zagrebački par Zrinjevac sa svih strana obrubljen je platanama, osim uz sjeverni rub, gdje su posađeni javor i lipa. Na sjevernom dijelu stoji meteorološki stup postavljen 1884. godine kao dar vojnog liječnika Adolfa Holzera.Na južnom dijelu Zrinjevca smještena su poprsja hrvatskih značajnih ličnosti: Julija Klovića, Andrije Medulića, Krste Frankopana, Nikole Jurišića, Ivana Kukuljevića Sakcinskog i Ivana Mažuranića. U sredini parka nalazi se glazbeni paviljon postavljen 1891. godine. do kojeg vodi aleja platana. Park je okružen arhitektonskim djelima iz razdoblja neorenesanse, neoromanike i klasicizma. Prije uređenja, na toj je površini bila oranica koja je kasnije pretvorena u stočno sajmište “Novi trg”.
Ideja o uređenju tog Trga javila se u vezi s proslavom tristote godišnjice smrti Nikole Šubića Zrinskog i s pitanjem podizanja spomenika Nikoli Šubiću Zrinskome. Već je 1863. zaključeno da gradski mjernik Janko Grahor predloži nacrt o uređenju Novog trga. Godine 1864. osigurana su stanovita sredstva za uređenje tog trga koji je 1866. godine nazvan Zrinskim trgom. Trg je 23. listopada 1970. proglašen spomenikom parkovne arhitekture.
Nikola je bio je sin Nikole III. i Jelene Karlović (sestra hrvatskoga bana I. Karlovića). Ženio se dva puta, prvi put Katarinom Frankapan (umrla 1561), a drugi put Evom von Rosenberg. Godine 1529. sudjelovao je u obrani Beča, 1539. dao pogubiti carskoga generala I. Kacijanera, svojega prijašnjeg saveznika, koji se odmetnuo od Habsburgovaca i za kojim je bila raspisana tjeralica, a 1542. spasio je postrojbe Ferdinanda I. u bitki kraj Pešte (tada pod osmanskom vlašću) te time stekao kraljevo povjerenje. Godine 1541., na temelju darovnica Ferdinanda I. Habsburškoga, zajedno je s bratom Ivanom preuzeo posjede Vranskoga priorata, a nakon bratove smrti postao je jedinim nasljednikom svih imanja Zrinskih. Zbog strožeg odnosa prema kmetovima drugih plemića, kao i prema sitnomu plemstvu, na njega se 1544. tužio Zagrebački kaptol, a poslije se sukobio s turopoljskim plemstvom. Oženivši se Katarinom Frankapan sklopio je baštinski ugovor s ozaljskom granom Frankapana te 1550. postao vlasnikom Ozlja i dijela primorskih gradova. Od njih se posebice snažno razvila luka Bakar, koja se specijalizirala za vanjsku trgovinu. Od 1542. do konca 1556. obnašao je čast hrvatskoga bana. U vrijeme banovanja često je boravio u Gvozdanskom, gdje je imao rudnike srebra i kovnicu novca, kao i u ostalim svojim utvrdama u Pounju i Pokuplju. Nakon 1546., kada je u ime duga za sredstva uložena u obranu zemlje stekao je Međimurje, važan posjed podalje od ratnih zbivanja, živio je uglavnom u Čakovcu, gdje je dozidao i preuredio postojeći dvorac. Godine 1554., u doba primirja, pozvao je na dvoboj bosanskoga pašu Muhameda i uzalud ga čekao u Đurđevcu. Kada su Osmanlije 1556. prvi put opsjedali Siget, koji je branio Marko Horvat Stančić, Zrinski je napao Bobovišće (Babócsa) i onemogućio pad Sigeta pod osmansku vlast. Na temelju sačuvanih izvora ne može se pouzdano tvrditi je li prihvatio protestantizam, no vjerojatnije je da mu se nije ozbiljno priklonio, iako ga je možda simpatizirao. Početkom 1557. stekao je nasljedni naslov kraljevskoga tavernika i postao time jedan od petnaest najutjecajnijih osoba u Kraljevstvu krune sv. Stjepana. Obnašao je dužnosti kapetana Sigeta i zapovjednika (glavnoga kapetana) Prekodunavske granice, koja je obuhvaćala područje od Drave do Dunava. Poginuo je, braneći s oko 2500 vojnika (pretežito Hrvata) utvrdu Siget, jedno od strateški najznačajnijih uporišta za obranu Kraljevstva te najkraćega puta prema Budimu i Beču, koju je 1566. opsjedala velika osmanska vojska Sulejmana II. Kanunija. Prije samoga pada utvrde u osmanske ruke, hrabro je 7. IX. 1566. provalio iz nje s preostalim dijelom svoje vojske te zajedno s njom poginuo u boju.
Priredio: Ivica Buljan
Izvor: Hrvatska enciklopedija
